Zagrljaj duše i njene sjenke, zagrljaj suprotnosti, zagrljaj duše i materije, svjetlosni zagrljaj crno i bijele neboje, vječni zagrljaj duše i materije nam šaputavim iskricama svijesti već eonima priča priču o svjetlosnom tragu ljudske duše u vrtlogu duše univerzuma.
"Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek svjetlosni trag.” (Cecília Meireles)
Čarobnost ove izjave me navodi na razmišljanje o svjetlosnim tragovima umrlih prijatelja koji su zauvijek ostavili traga u mojim uspomenama. Dva ljudska uma su zauvijek sjedinila spiralnu dinamiku kozmičke zmije u zagrljaju drevne mudrosti i novoizrastajuće znanosti. DNK, kratica za šifu našega genoma koji se zrcali u svakoj čestici univerzuma i dokazuje da se vrtnja nebeskog vretena zrcali u svakoj struni našega uma. Ako uistinu postoji onostrani svijet onda je on živuća materija svjesno spoznatih trenutaka našeg trajanja u vrtlogu bezvremena. Vjerujući u taj zagrljaj mistike i znanosti ja osluškujem titraje šaputave svjetlosti ljudskog uma i komuniciram sa onostranim svijetom.
Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On, to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Kasnije smo sami vodili razgovore u snazi ljudske duše koju je on tražio lutajući putevima ljudskog mozga. On je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u prostoru punom mirisa knjiga i zvukova znanja. Koračali smo zajedno ka dubinama ljudske svjesti, tražili iskrište spoznaje, uranjali u dubine oceana ljudskoga uma. Godinama je lutao putevima leptirića u ljudskim glavama i spriječavao nagomilavanje zločudnog tkiva, a onda se jednoga dana sam našao na operacionom stolu sa otvorenom svjesnošću koja je u sebi nosila žarište nečeg neobjašnjenog, ali postojećeg. Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima čija pitanja više nisu slutila svoje početke, uzaludno je podnosio neznanje zbog znanja koje u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Otišao je zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi. Vijest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, stvorila prazninu neke ogromne crne rupe koja guta uspomene i mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici medicine, nema vremena za odgovore koji se slute u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost. Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće zatrepere svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog vremena, zatvaranje knjige života koju smo ispisivali zvjezdanim slovima svoje drhtave duše, crtali srcem impresionističku sliku neželjenog ali neminovnog odlaska. Ponekada mi se pričinja da čujem šaputavu svjetlost njegova uma. Tada osluškujem poruke koje nevidljivom rukom upisuje u kristalnu knjigu trenutka svjesnosti, osjećam titraje leptirića u spoznaji i razumijem njegov onostrani nečujni govor. Tajne o kojima smo onda davno razgovarali su upisane u kozmičkim knjigama tajnovitom šifrom naših sudbina. Šaputava svjetlost njegove duše mi otrkiva tajnu kvantnih skokova u našem neznanju. Nedodirljivost mikrosvijeta tada dobija konture njegove duše koja se zrcali u silueti njegovog umrlog tijela.
Zlaćani prah se zrcali u pastelnim bojama spoznaje i ja u vrtlogu nebeskog vretena prepoznajem da je to uistinu on, vječno nasmiješeni prijatelj koji mi svojim znanjem nagovještava pomake u svjetskom znanju, nagovještava otkrivanje tajne formule u kojoj se krije uzrok zločudnih bolesti koje kradu trenutke sreće. Tada u mojoj svijesti zaiskri dupli helix, zagrljene dvije zlaćane kozmičke zmije, zagrljaj u kojem se kriju još mnoge tajne ljudskih života i svojom vrtnjom me sjedinjuje sa vrtlogom nebeskog vretena. U spiralnoj dinamici tog trenutka se uistinu zrcali svjetlosni trag njegove duše u duši univerzuma i ucrtava zvjezdane staze dolazeće spoznaje.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen