taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 23. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze srca na obroncima davnih svitanja.



Znaš li da u meni još uvijek žive sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode. Daljinu sam ubijala blizinom jer je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita morska vila, čuvarica na portama naših duševnih nemira. Sjenka tvoje duše je lutala mojim stazama mrveći zvjezdani prah u strune kojima je u krošnjama lijepih uspomena skladala melodiju novih izazova. Znaš li da se još uvijek branim od tadašnjih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, uranjam u Letinu rijeku umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta. Svjesna toga dozvoljavam duši da odluta akordima srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe. Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti. Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra morska vila ili ljubav obranila od preranog rastanka.

http://dinaja.blog.hr/
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm#280

2 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja
I gdje na straži vječnosti stoji moje srce
Otvaraju se nova vrata beskraja
I svjetlost obasjava moje tužno lice.

Snena je moja tiha duša
Iz oceana snova sad je došla
I tihi šapat nečiji pozorno sluša
Kao da je kroz vrata raja prošla.

Zvuk taj što ga čuje tako je tih
Da se duša sama u sebi pronašla
I ne bi nastao ovaj čudan stih
Da se nisam svog bića dotakla.

Jedna čudna ptica raširila je krila
Iz vječnosti mene otkud je potekla
Podsjeća me da sam i ja tamo bila
Dok nisam haljinu zemaljsku stekla.

Kad sam se vratila otkud sam i otišla
Drugačije gledam sada na ovaj kraj
Koji nekad davno sam pohodila
Ove divne planete izabrani raj.

Moj život je kao orao u letu
Što se vine pod nebo i kružiti stane
Donoseći mir ovom čudnom svijetu
Da zemaljska suza iz oceana ne kane.

Prozirna stvarnost ne vidi kraja
Onome što je tako vidljivo i jasno
Kad se dotaknu usne pakla i Raja
Za neke radost, a za druge kasno.

Zato, poleti ptico divna i kraljevska,
Iz mog srca u daljine plave
Dok se ocean u daljini bljeska
Ja ne zaboravljam one vrijednosti prave.

Polako sada završavam ovaj stih
I netko nešto uvijek želi reći,
Ali hoće li ta riječ doći do njih
I hoće li nove spoznaje steći?

Moj put će poći onim pravcima
Što je jednom zacrtala sudbina,
Tiho idem njenim koracima
Dok srce prekriva nijema tišina.

Unknown hat gesagt…

hvala ti draga sjenko......da to je to.......čudesna nebeska ptica...nebeski orao u letu prosipa zlaćani prah i sjedinjuje srodne duše u svjetlosni zagrljaj sreće......tvoja pjesma je predivna.....osjetih je cijelim bićem......da to je poezija koja ostavlja blještavi trag u svakoj duši....:-)))