taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 9. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u dragulju svijesti




Gledam ovu sliku i zahvaljujem umjetnici umijeća slikarstava. Zlata Bela je uspijela svojim slikama u meni probuditi sjećanje na ono vrijeme kada sam pokušavala svoje osjećaje pretvoriti u izričaj, kada sam pokušavala osjećanje osjećaja sudjelovanja u vrtnji nebeskog vretena izraziti spiralnom dinamikom univerzuma moga uma, kada sam pokušavala slijedeći prelamanje mog unutarnjeg svjetla u kristalnoj prizmi spoznaje osmisliti osjećaje koji su se pri tome iskrili kao zvijezde na mom unutarnjem nebu. Zagrljajem duše i materije izrastaju kristali, zagrljajem duše i materije izrasta kristalna rešetka naše svijesti, iz zagrljaja duše i materije izrastamo mi i svojim vječnim sudjelovanjem u tom alkemijskom vjenčanju stvaramo svoju svjesnost, spoznajemo univerzum koji se zrcali u kristalnoj prizmi naše spozanje.




Ne spoznavajući svjesno činjenicu da sudjelujemo u vrtnji nebeskog vretena, da je naš utjelovljeni um, još uvijek tajnoviti unutarnji svemir našeg postojanja, osnovna energija naše svijesti mi se nesvjesno ali vječno nalazimo u labirintu kristalnih zrcala u kojima ne prepoznajemo različita lica svoje svjesti, naše misaono, emocionalno i egoistično "Ja", nego vidimo strahove od nepoznatog, osjećamo svoju nesigurnost od koje okrećemo glavu.  Tek dodirnuta nevidljivom rukom utjelovljenog uma u labirintu zrcala prepoznajem svako moje "Ja". Egoistično i emocionalno mi pomažu da se osjećaj straha u tom tajnovitom prostoru pretvara u znatiželju i nastojanje pronalaska izlaza iz labirinta. Misaono "Ja" spoznaje moje stanje i postaje svijetlo na kraju puta, svijetlo iza kojega se otvara pučina mog stvarnog života. U zadnjem zrcalu prepoznajem njihovo sjedinjenje i moje jastvo postaje dio mene, moje stvarno lice. Zahvaljujući tom procesu sjedinjenja i iz njega proizašloj svijesti moje egoistično "Ja", onaj latentni dio moje podsvjesti, prelazi iz zamagljenog stanja u aktivno djelovanje i omogućuje mi spoznaju odvijanja procesa samorazumjevanja. Tada pristajem na znanstveno dokazanu činjenicu da su prostor i vrijeme dio mene, da su oni energija moje životnosti , mog istinskog postojanja, koju, misleći o njima, sama stvaram i istovremeno spoznajem. Moj utjelovljeni um je uistinu univerzum u kojem susrećem sebe i cijeli svijet.
Spoznaja o posjedovanju utjelovljenog uma je svjetlo koje obasjava moja duševna i fizička stanja, postaje moja nova strana svijeta, moje vrijeme. Tu novu, samo moju stranu svijeta spoznajem neovisno o vanjskim i unutarnjim osjetilima, kojima osjećam glad, žeđ, strah, umor, čežnju, ljubav, napetost i opuštenost mišića i bilo koju vrstu boli. Moj utjelovljeni um je podloga iz koje izrasta misao koja mi omogućava svjesnu spoznaju i tih procesa. Svaki puta kada pokušam sebi opisati sebe i svjesno zaviriti u  titrajima energije nastajući "prostor" mog utjelovljenog uma spoznajem da on nema čvrste oblike, da ga se nemože definirati, nego osjećam da on nastaje uvijek iznova u meni, ovisno o mom raspoloženju, fizičkom i duševnom stanju.
Tada mi postaje jasno da misaono iskustvo jastva nije identično s fizikalnim objašnjenjem trodimenzionalnosti tijela i mog postojanja u njemu.
Invalidi kojima je noga ili ruka amputirana osjećaju i doživljavaju i kasnije nogu ili ruku kao postojeću, osjećaju njihov prostor, mogu ih pokretati, oni ih bole. Svjest o izgubljenim udovima je ostala zabilježena u senzomotoričkim kartama u mozgu kao spoznaja utjelovljenog uma, koja se neda samo tako amputirati, ona ostaje kao misaona slika zauvijek naslikana u galeriji njihova malog univerzuma.
Ljepša usporedba je spoznaja "prostora" utjelovljenog uma, prostora koji osjećamo kada smo zaljubljeni, kada u trbuhu osjećamo let leptira, kada venama umjeso krvi protiče šampanjac, kada srce postaje veliko kao kuća u kojoj samo ljubav spava. Tada nesvjesno gledamo i svijet oko sebe unutarnjim očima i sve nam se čini, nekako, ljepšim.
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Uspijemo li, sjedinjujući razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti.
Spoznavajući taj dragulj u sebi širim granice uma i napuštam labirint u kojem sam sama sebe tražila. 





 Sada sjedim za pisaćim stolom i razmišljam kako završiti ovo poglavlje. Mislim pokret i osjećam ga u sebi. Pokušavam spoznati protok moje životne energije. Osjećam je nastajanjem uvijek novih misli, buđenjem novih osjećaja. Ona prelazi u kinetičku energiju i ja osjećam širenje pokreta. Moje tijelo se uspravlja i mijenja.
Počinjem pisati. Moji prsti na tastaturi kompjutora pokreću se ritmom mojih misli. Mislim prostor mog malog univerzuma i on prelazi granice tijela, sljubljuje se prostorom oko mene. Ritam mog disanja određuje dinamiku mojih misli i uspostavlja dinamičku ravnotežu među ustrojstvima, strukturama moga tijela. Moja zdjelica, vrulja iz koje izlazi ponornica moje životne energije, svojim pokretom pretvara kralježnicu u fontanu svjetla na čijem vrhu slobodna kao sunce lebdi moja glava. Pišem. Moji prsti su produžetci misli, njihovi pokreti, trajanjem, ritmom i dinamikom, oblikuju moju misao i moja misaona slika postaje na zaslonu compjutora vidljiva, a uložena energija mi se čitajući napisano vraća kao ugodan osjećaj.
Stopala više nisu samo stopala, ona tonu u podlogu postaju korijenje i oslonac, podlaktice plutaju površinom pisaćeg stola i ja osjećam opuštenost u mišićima nadlaktica, ramena lebde u prostoru, jer je moj rameni pojas stabiliziran, a moja glava, sunce na istoku, određuje pokret mojih očiju i vrata, koji izdužen i elastičan blješti kapljicama fontane svjetla. Spoznajem vrijeme, čujem otkucaje mog tjelesnog sata trajanjem i ritmom pokreta u meni. Ovaj trenutak je kristalno jasna slika mog postojanja u vremenu. Cijeli moj život je obuhvaćen ovim trenom u kojem trajem, mislim prošlost i osjećam budućnost. Moja misaona "nano podmornica" uplovljava u more mojih misli i želja. Otkriva mi čudesno prostranstvo moje svijesti i oblikuje u njoj sliku umijeća pokreta. Moja ruka na tastaturi računala slijedi moje misli i pokazuje mojim očima sve ono što je misaona "nano podmornica" otkrila na svojoj plovidbi u moru mog utjelovljenog uma. Moje misaono "Ja" je slično roniocu na bisere, pronašlo mjesto gdje su se smjestile najvrednije školjke moje svjesne spoznaje. U njihovom sedefnom oklopu je moj misaoni um pronašao neobrađene perle i od njih sada slaže spektar različitih pojmova koji njega samoga objašnjavaju, počevši od najjednostavnijih oblika osjećanja i osjećaja do najkompliciranijih oblika moje intelektualne spoznaje, mog apstraktnog mišljenja.
Misleći sam ušla u tajnoviti svijet prostorvremena. Spoznajem to čudesno prostranstvo moje svijesti i u njemu otkrivam nisku mojih najvrednijih sposobnosti, ogrlicu u kojoj sjaje biseri mog stvarnog djelovanja. Nema mirovanja. Moj utjelovljeni um je energija koja moju misaonu sliku pretvara u napisani tekst o mudrosti pokreta.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str. 55.
poglavlje "Spiralna dinamika" str. 145.

Keine Kommentare: