"Ljubav, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće muzike. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje."
Erich Fromm
Ljubav je najvredniji dar prirode
Iz dubine misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma proizlazi naša samoosjetilnost, samoosjećajnost i suosjećajnost. Iz dubine uma, iz vrulje u koju se slijevaju sve ponornice pune sjećanja i uspomena izvire ljubav. Ljubav je energija koja tka tkivo planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, sadi cvijeće u perivoju sretnog trenutka, širi mirise sreće, sklada sonatu od snova, crta slike duše, kleše statue u aleji života, piše najsuptilniju poeziju. Ljubav je pokretačka snaga, motivacija, talent, ona je duša kozmosa koja svojim nevidljivim rukama, prede svilenkaste niti ljudskoga uma, koje se vrtnjom nebeskog vretena pretvaraju u misli i kao svjetlosna muzika sjedinjuju ljudske duše u vrtlog svevremena. Ljubav je medikus koji liječi, kapljice svete krvi skrivene u srcu čovjeka, ona je izričaj duše, pokret ruke koja miluje, koja crta, kleše, sklada, piše. Ljubav je umijeće umijeća življenja. Da nije ljubavi ne bi svita bilo, moja dobra vilo, pjevuši sretan čovjek i spoznaje snagu tog dragulja koji zagrljajem duše i materije u njemu cijeli život raste i postaje najvrednije umjetničko djelo njegova života. Umjetnost je ljubav pretvorena u vidljivo, opipljivo, mirišljavo, čujno, spoznatljivo djelo kreativnog uma. Umjetnička djela su osobni, ali i kolektivni izraz emotivnog doživljaja, arhetipovi duševne ljepote. Emotivni doživljaj nije samo promatranje umjetničkog djela nego proces, preobrazba umjetnikovog izričaja u naše osobne simbole, u osobne metafore koje postaju medij našeg sporazumjevanja s umjetnikom. Svaki oblik umjetnosti, izraz kreativnosti pri glumi, u plesu, poeziji ili slikarstvu je emotivni izričaj, preobražavanje osobnih ili kolektivnih doživljaja u znakovite oblike spoznaje.
Promatrajući i doživljavajući bilo koji oblik umjetničkog djela prelazimo granice jezične simbolike i ulazimo u svijet gdje znakovi prestaju biti riječi. Oni postaju, iako mi toga često nismo svijesni, naše misaone slike koje pamtimo i slažemo u galeriji sjećanja. Često nismo u stanju opisati misaone slike iako ih nosimo u sebi. One ostaju zatomljene u našoj svijesti, pa naše misli više nisu ograničene jezikom, nego se proširuju u svijet našeg emocionalnog doživljaja. Osjetilno- osjećajno u nama, naš emocionalni um nas obogaćuje osobnim izrazom. Stvarajući, slijedeći i doživljavajući ideokinetičke, misaone slike, mi pomičemo granice jezika kojim se služimo stvarajući metafore za ono do tog trena neopisivo, neizrecivo i neshvatljivo. Dok lutamo likovnim galerijama, čitamo poeziju ili sjedimo u teatru naš um prestaje biti samo instrument međusobne izmjene podataka i sredstvo izražavanja osobnih želja ili njihova odbijanja, on postaje naše duševno i fizičko stanje, postaje naš univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog, ono veliko, toliko diskutirano mudro "Ja" u nama.
U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo razumjevanja, nego uzrok i razlog pravog doživljaja. U maternjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama. Mi smo intelektualizirali svakodnevni jezik i u njemu su izblijedile slike iz kojeg je nastao. Naš svakodnevni jezik je izgubio svoju osjetilnu i emocionalnu notu. Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, osmisliti svoje metafore koje vuku korijen iz iskustva jezika s kojim je odrastao. Tada bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti.
To je proces samoosjećajnosti koji treba iz dana u dan i njegovati i ostvariti. Osjetiti ljubav u sebi je umijeće umijeća kreativnog izričaja. Tada u sebi samome naslućujemo rađanje Anđela, osjetimo moć sadašnjeg trenutka, čujemo sonatu od snova, čutimo svjetlosni zagrljaj sreće. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše izraziti svakodnevim jezikom. To je ujedno i prvi korak ka spoznaji i osuvremenjavanju kreativnih mogućnosti u sebi. Umjetnost, a time i kreativnost uopće, je zatvorena u zabran ljepote, pa nam se ponekad čini da je nepristupačna svakodnevnom životu. Ljubav je život, a umijeće umjetnosti, ako nije proizašlo iz ljubavi, je besmisleno. Spoznajmo osjećaj ljubavi u sebi da bi mogli uistinu ostvariti i umijeće življenja. Umjetnost treba osloboditi iz okova neznanja i neosjećajnosti i umijećem življenja je vratiti u sretan trenutak spoznaje, u svakodnevni život iz kojeg se i razvila. Sveti Augustin nam je davno poručio, ljubi ljubav, a onda čini što hoćeš. Ljubimo ljubav i tada će se samoosjetilnost, samoosjećajnost i suosjećajnost same od sebe u nama razvijati i mi ćemo sve što činimo činiti iz ljubavi s ljubavlju za ljubav.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen