Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u pjevanjima Danteova Raja.

Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" naš unutarnji Raj se može sastojati od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost i bezvremenost postojanja. Dinamikom zlaćane spirale se uzdižu do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, to je nezaustvljiva i samostvarajuća energija sna. Anđeoska bića satkana od svjetlosti vječne, šapatom drevnoga pjesnika u meni uvijek žive. Kada dvoje Letine djece, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa pas od nebosklona čine, koliko do točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svako i novu polukuglu reže. Osluškujem stih u kojem se istina o rađanju Anđela zrcali, čujem melodiju pjesnikova Raja i osjećam zrcaljenje bezvremena u sebi.
"Beskonačnost i bezvremenost je tvoj san o svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme?" tihi šapat svijesti, svjetlosno biće u meni potvrdi osjećanje osjećaja, ali ja u svojoj nesigurnosti razmišljam dalje. Možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni.

Aleph, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna svjetlosna dimenzija trajanja. Zatvorih oči. Svjetleća točka na obrocima spoznaje izrasta u kristalnu kuglu postojanja.
U toj kugli vidim sebe i oči boje sna kako me gledaju, vidim cijeli svijet, svaki predmet u kojem se zrcali beskonačno mnogo predmeta i ulazim u dubinu postojanja i sve mogu vidjeti u neizmjernom broju različitih strana svijeta tražeći svoju. Pitam se vide li te oči u svojoj kugli mene ili one sanjaju neki drugačiji život. Putuju li te snene oči realnijim vremenom od moga?
U kristalnoj kugli prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća naše mladosti više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim u ratovima strasti i taština poginule, vidim i sve preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima svijesti i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj mojoj sudbini.

Sva svitanja se skupiše u beskonačnost mog trenutka. Putujući tako kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha. Zaustavljam se pred drvom pokajanja i oslobađam se grijeha. Spoznajem da se rješenje zagonetke o beskonačnosti i bezvremenu svevremena krije u mojoj misli, u mom osjećaju o njoj.

Tada univerzum moga uma prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost i bezvremenost moje svjesne spoznaje. Stojim na vratima Danteovog Raja i osluškujem šapat nebeske ptice izrasle iz velikog sunca. Više od tisuć suknu tu svjetala, penjuć se, jedno dosta, drugo malo, već nekakva kob od sunca im pala. Kad je na svoje mjesto svako stalo, glava i vrat se jednog orla javi, što je u onom jasnom ognju sjalo. Uzora nema tko tu sliku pravi, već on je uzor i na njega sila ona podsjeća koja gnijezda savi. Svjetlosna muzika ovog trenutka mi odaje tajnu početka, šapatom svojim sklada melodiju ljudskoga porijekla. U titrajima blještavih niti vidim Danteov, Giordanov, Cantorov san, vidim beskonačnost satkanu u bezvremenim strunama nebeskoga tkiva. Vidim predivni lik širokih krila u kojem su sve duše svijeta sjedinjene, vidim zrcaljenje svjetla kroz drobne rubine, vidim zraku sunca kako žarko gori i tada njegov odsjaj uistinu u mojoj duše sine. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/beskonanost.html