Poezija je svjetlo nad svjetlima, zrcaljenje univerzuma u svemiru pjesnika, izričaj njegove duše i slika njegova srca. Poezija je ogledanje vremena u svevremenu, zrcaljenje prostora u bezprostoru, poezija stvara prostor- vrijeme jer poezija je stvaralaštvo otvorene duše koja ne poznaje mržnju i djeljenje duše i tijela, koja ne poznaje bolje ili gore, koja ne poznaje manje ili više, poezija je umijeće duše koja ne poznaje granice, koja ne dijeli ljude na siromahe i bogataše, poezija je snaga duše koja se ne okreće istoku ili zapadu, nježnost duše koja podnosi kritiku, suptilnost duše koja priznaje svoj grijeh, duše koja osjeća tugu kao lahor svemira, bol kao vatru pakla, ljubav kao vulkan žudnje, čežnje, život kao vrulju želja. Poezija je kao daleka Itaka, zelena i smjerna, kao otok vječne vjernosti sebi samome, jer tek iz sebe samoga istinski poeta piše poeziju svoga srca. U njegovom srcu se krije smaragdno vilinsko jezero, u njemu lepršaju svjetlosna bića anđeoskih krila, u njemu izrastaju koraljni sprudovi sa dna podmorja duše, u dubini njegove duše sniva kristalna Atlantida svoj bezvremeni san, u širini njegova svemira je zvjezdani prah, romor rijeke vremena, šum slapa istine, hrid na kojoj vjekuje hram ljubavi. Pjesništvo je umijeće umijeća samoosjećajnosti i samospoznaje, umijeće kojim nam istinski poeta otvara porte svjesnosti jer on sve što se nalazi izvan unutarnjeg svemira pretvori u sjaj zvijezda svog unutarnjeg neba, svakodnevni jezik prevede na jezik svoga srca i onda budan sanja izričaj koji se pretvara u predivne slike, u svjetlosnu muziku, u vječna snoviđenja. Svakodnevno lutam čarobnim arhipelagom poezije, uranjam u osjećanje osjećaja tajnovitih poeta, osjećam njihove misli kao kao žubor ponornica u cijelom tijelu, kao pjev ptica perivoju moje duše, kao šapat pjesnikovih snova. Susrećem otvorena srca, gledam lepršave duše u lahoru doživljaja i pamtim, uistinu pamtim te predivne melodije koje kao srebrenkaste note skladaju mjesečevu sonatu na mom unutarnjem nebu. U tajnoj šifri moga genoma treperi kozmička zmija i dokazuje mi da srodne duše pružaju ruke i u beskraju i bezvremenu zatvaraju kristalnu kuglu vječnosti, stvaraju prostor- vrijeme, tu svjetlosnu dimenziju svevremena.
Čitam znanstvenu poeziju o svjetlosti, pričinja mi se da sam otvorila kozmičku knjigu bezvremena, izgleda mi kao da sam uronila u povijest kozmologije. Nestajem u vrtnji nebeskog vretena i osjećam spiralnu dinamiku znanstvenika koji skladaju uvijek nove melodije o našem porijeklu i našem trajanju u toj tajnovitoj multidimenzioanalnosti našega uma. Danas je poezija postala široki pojam iza kojega se skriva veliki spektar umijeća izričaja. Poetika didaktike nam danas objašnjava da je poezija sve ono što ljubav čovjeka prema čovjeku iznjedri i upiše u kozmičoj knjizi naših sudbina. Znatiželja, žudnja, čežnja ljudskoga uma piše uvijek novu poeziju čovjeku, piše uvijek novi stih njegovoj duši. Na radnom stolu je otvorena knjiga Briana Greenea "Tkivo univerzuma", poezija o beskraju i bezvremenu, poezija o strunama nebeske harfe, himna životu, oda vječnoj nebeskoj ljubavi, rapsodija o nama u nama. Osluškujem i pričinja mi se da čujem treptaje struna, da sudjelujem u skladanju simfonije univerzuma, da plešem nebeski ples sa svilenkastim nitima autorovih misli. Da, to je umijeće poezije, to su anđeoske oči, to je snaga pišćeva talenta da svakodnevnim riječima iznjedri doživljaj sudjelovanja u novizrastajućoj kozmologiji, da jednostavnim mislima oslika cijeli univerzum i naše zrcaljenje u njemu.
Arhipelag prave poezije je satkan od otoka mudrosti, mistike, znanja, sreće, ljubavi i spokoja, na njegovom nebu svjetle anđeoske oči, na njegovim poljima izrastaju čudesni kozmički cvjetovi i njihov miris se širi u najdublji djelić moga unutarnjeg svemira, njihove latice stvaraju stazu kojom moja uzdrhtala duša kroči ka zvijezdama i ja osjećam da u svijetu poezije ne postoji trnje koje se zabada u srce i truje sretan trenutak postojanja. Zaustavljam se na hridi i ulazim u hram ljubavi. Na oltaru života blješti vječno svjetlo, iskričave niti pišu antologiju ljudskoga postojanja u eksploziji boja i zrcaljenju ljubavi u svakom slogu, u svakom stihu, u svakoj rečenici, u ritmu koji izrasta iz zakone zlatnoga reza i postaje fraktalna geometrija istine, arhitektura svevremena.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen