Ovaj tekst sam napisala u vremenu kada sam vjerovala da u svijetu magije, u svijetu čarobnjaka sretnoga trenutka uistinu postoje dobre vile koje oplakuju Ikarusovu sudbinu, vile koje pomažu ranjenim i zalutalim dušama, vile koje im vidaju spaljena krila, iscjeljuju rane koje zadobiše letom ka suncu istinske svjesnosti. Danas, pri sjećanjima na taj svijet, osjećam sjetu i melankoliju izmješanu sa neugodom.
Osjećala sam se kao junakinja iz romana Henricha Bölla "Izgubljena čast Katharine Blum". Od virtualne porote optužena za nešto što nisam učinila, bez mogućnosti dokazivanja nevinosti, postadoh nick po kojem se nabacivalo svim mogućim pogrdama. Umjesto kaznionice, kao kaznu dobih izgon iz tog svijeta. Udahnuh svježinu zraka stvarnoga svijeta, osjetih tugu, ali i oslobođenje iz okova hyperspace u kojem se umjesto čarolija i magije širila mržnja. Poletjeh ka suncu sretnoga trenutka svjesnosti i sletjeh u anđeosku svijet moga univerzuma i iz tog branjenog ugla unutarnjeg svemira već mjesecima promatram žigosanje drugih virtualnih duša, njihovo smišljeno odbacivanje, stavljanje na stup srama, oduzimanje časti onim dušama koje se usude, kao drevni Ikarus, poletjeti ka suncu istinske spoznaje, svih onih koji se usude probiti, od lažnih kristala, stvorenu kuglu njihove virtualne nedodirljivosti. Čitam i smiješim se njihovoj pristranosti, suosjećam sa njihovom pohlepom. Svakim ulaskom u taj svijet mi sudjelujemo u gašenju njihove žeđi za zaradom, brojač posjeta zbraja novčanice. Svaki naš ulazak u taj svijet pokrene mašineriju zarade. Iako to znam još uvijek rado prošetam tekstovima dragih mi virtualnih znanaca, svjesno sudjelujem u mašineriji brojanja posjetioca. Moćnici toga svijeta još uvijek uzdižu tek neke, od njih odabrane na pijedestalu vrednovanja, a svaku dušu koja se usprotivi njihovom manipuliranju dušama, svojim lukavim metodama, stjeraju u slijepu ulicu, na optuženičku klupu, u mrtvi ugao iz kojeg se mogu osloboditi samo onda ako se pospu pepelom nepostojanja, ako priznaju da su griješili, ako se odreknu svog sretnog trenutka umne svjesnosti. Da, Nietzsche je imao pravo, u svakoj metodi ima intelektualnog ludila. Lomače već stoljećima negore, vještice se više ne ubijaju na trgovima, ali prolazili smo faze strijeljenja, faze vješanja, faze fenestriranja, faze nestajanja u maglovitim oblacima onih koji imaju vlast. Moćnici nisu nikada i neće nikada dozvoliti da se širi snaga probuđenog uma i od svakog poziva na buđenje će napraviti dramu, tragediju, tragikomediju kojom će opet samo oni profitirati. I tako se vrti rouletta, njihova rouletta, rouletta koju oni, ispod stola, pokreću onako kako im odgovara.
Oslobodih se okova moćnika, oslobodih se krletke nepostojanja i još uvijek kao moderni Ikarus letim ka suncu i probijam veo prostora- vremena i ulazim u treptaj oka posljednje istine. Osjećam san, fantazmagoriju dubokog Finnegans Wake snivanja, sjedinjujem se sa povjesti čovječanstva i spoznajem sve njene trenutke u ovom jednom jedinom. Vidim jedninu u iskrama svjetlosti ljepote, ženskost u Joyce- ovoj muškosti, yin koji oplemenjuje yang, vidim Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Street- om i spoznajem porijeklo života. U tišini iza vremena, na otoku vječnoga mira, u jednom sretnom treptaju oka vidjeh drvo spoznaje koje obasjano unutarnjim suncem baca sijenke na sve strane, sjenke koje postadoše putevi ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i ovo nepostojeće sada, trenutku u kojem se samo sanja budućnost, budućnost, kolaž, slika proizašla iz razlomljenog zrcala svijeti, oštećena nepravilnim lomljenjem svijetlosti u kristalnoj prizmi postojanja. Napustih viziju lažnog postojanja u zagrljaju nepostojećeg Maga, sretna pogledah nebo i vidjeh suze svetoga Lovrijenca, treptaj oka pun zvjezdanoga praha i začuh suptilne tonove melodije koji me zaustaviše u sretnom trenutku svjesnog postojanja u ljubavi.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen