Iz davnog snoviđenja je opet izronila istina o postojanju u svjetlosnoj dimenziji sretnoga trenutka. Bila sam jahačica mjesečeva sjaja, bila sam izgubljena u srebrenkastom zagrljaju noćne tišine, bila sam vječna sanjačica u vremenu bezvremenskog trajanja u treptajima srca. Sanjala sam život, živjela snove, spavala na svilenom uzgravlju vječne ljubavi.
Probudio me ugriz zmije koja se neprimjetno sklupčala u kristalnoj kugli moga postojanja i počela krasti drevne snove. Tuga se širila uzdrahtalim trenutkom buđenja, nadvila se nad srce na kojem nije bilo ožiljaka prohujalog vremena, obrglila je dušu svojim plavičastim sjajem kao što udavi grle svoje žrtve. Izgubih dah omamljena otrovom koji je počela prosipati mliječnom stazom moga vjerovanja i zatvorih dušu u sedefasti oklop školjke na žalu istinskih vrednovanja. Začuh treptaje srca zgnječenog u tom zmijskom zagrljaju. Srce je šaputalo baladu o zaklanim jaganjcima na žrtveniku ljudskosti. Začuh krik duše i vidjeh bijelu golubicu kako se diže ka nebu moga unutarnjeg svemira. Iza srebene prašine mjeseca naslutih amforu u kojoj sam skrivala nektar za spas ljubavi koja se u meni iskrila nebeskim cvjetovima. Osjetih dodire zlaćane svjetlosti buđenja iz tmine ovih ružnih, zmijskim otrovom, izazvanih noćnih mora. Već prigušeno svijetlo moje životne svijeće se rasplamsa lakoćom postojanja u starim snoviđenjima.
Ona plavićasta noćna mora, je odgmizala u pustinju svog vlastitog nepostojanja, sakrila se dubini svojih ružnih snova, uvukla se pod kamen da utiša siktanje svoje nesretne duše. Začuh šaputavu svjetlost buđenja u praskozorju novog trenutka. Osjetih spokoj u tišini prostor- vremena, željeni mir u svjetlosnoj dimenziji bezvremena, ljeskanje sreće u kapljicama slapa koji je ispirao gorčinu prohujalih dana. Tijelo shrvano otrovom se oporavljalo pod kopljima dnevne svjetlosti. Na obroncima tuge i sreće, na dalekoj crti sjedinjenja neba i zemlje, milovanja sna i jave vidjeh zrcaljenje kozmičkog cvijeta. Osjetih metamorfozu ranjene duše, iz kapljica krvi kojima se zmija mjesecima hranila izrasta još uvijek život, niću pupljci vječnog vjerovanja u ljubav. Napisah zvjezdanim slovima odu tom trenutku oslobađanja od udava duše. Nebo je bilo ljubičasto i puno lijepih uspomena. Moj drevni ljubavnik, lutalica mjesec je nestajao u dubinama svemira, a Venera je iskrila jutrenjem. Uronih u idilu tog čarobnog treptaja oka i osjetih kako kapljice Letine rijeke brišu sjećanja na vrijeme zmijske vladavine mojom uzdrhtalom dušom.
Prohujali su mjeseci, na unutarnjem nebu se smjenjuju sretni trenutci vrtnjom zlaćane spirale uvijek novih, uvijek nježnijih, uvijek ljepših osjećaja. Ovu idličnu tišinu sreće ponekad naruši poznato siktanje preobraženo u moju drevnu misao, začujem piskanje nekog davnog osjećaja, vidim neke davne metafore zapisane otrovnim slovima ali izgleda da sam uistinu cjepljena protiv te vrste podvala. Osmijehnem se i osjetim samo sažaljenje, uh to je ružna riječ, ne volim tu riječ. Empatia sa siromaštvom ideja je ljepša, poetičnija riječ, riječ koja ima jačinu ljudskosti, snagu čovječnosti, božansku snagu opraštanja. Suosjećanje, tolerancija, razumjevanje se u meni iz dana u dan sve više budi i zaglušuje davno poznato siktanje i ono ispisano notama svjetlosne muzike postaje simfonija mojoj duši. Suosjećanjem tuđeg neosjećanja se oslobađam gorčine, tuge i ružnih sjećanja i volim uistinu volim svoje misli, svoje osjećaje ogrnute novim odorama. Promatram sliku Vjekoslava- Slavka Hrupeca i osjećam pogled nebeske majke, koja mi šaputavom svjetlosti svevremena odaje, zvjezdanim slovima ispisane, tajne kozmičkih zakona. Da, u ovom ovdje i u ovom sada, u svijesti dohvatnim dubinama snova izranja uvijek novo osjećanje osjećaja vječne ljubavi. Osluškujem romor rijeke vremena, čujem šaputanje srca u gradu sanjajućih knjiga i slutim izvor nadahnuća u metamorfozi duše.
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm#272
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen