Jutros prošetah virtualnim svijetom. Možeš pobjeći od uzroka i razloga boli, ali ti tu bol nosiš u sebi, je misao koja u sebi zrcali istinu o fiziologiji duševnih boli. Jedna davna bol se probudila u sjećanju. Vuk dlaku mijenja, ali čud nikada, pomislih i sjetih se priča o vukovima u nama. Prošla je zima, proljeće i ljeto je u punom sjaju, vučica je mijenjala odore i grlila i grli djecu koja misle njenim mislima, a onu koja se usude zajauknuti na mjesec njenog neba izbacuje iz svog brloga.U svakom čovjeku postoje dva vuka, kaže nam jedna davna legenda, a budan je onaj kojega svojim osjećajima hraniš. Mržnja, zavist, pohlepa, taština, osjećanje osjećaja vlasti, moći je najbolja hrana za vuka koji ždere svaku novu misao, svaku novu ideju, svaki pokušaj plivanja uz rijeku ustaljenih i nedodirljivih uvjerenja. Staviti nekoga na stup srama, a onda oko njega plesati ratnički ples je stravična istina koja guši povjerenje, vjerovanje, ljubav. Osjećam u sebi onu davnu bol, prisječam se zavijanja vučice i ratničkog plesa njenih podanika. Tada sam napisala doljnji tekst, tekst u čijim slovima su utkani kristali krvi tada ranjene duše.
Stojim zatvorenih očiju na obroncima sjećanja i snova. Bojim se zakoračiti u svilenkastu svjetlost buđenja, bojim se otvoriti vjeđe, bojim se izdahnuti ovaj opijum protekle noći, bojim se da ne otrgnem laticu cvijeta sa kristalnom suzom neba u kojoj se zrcale vrata kroz koja moramo proći da san nikada ne prestane, da izađemo iz pustinje u kojoj štekće hijena nesretna srca, nad kojom kruži ogromna ptica grabljivica, da ne vidim ženu na obali, utvaru koja nas je optuživala i sudila u isto vrijeme. Vraćam se u san, da ne vidim crnu pticu koja kruži nad Anđelima koji su poželjeli šapnuti istinu u eter, da ne slušam glas bezimenih sudaca stvarnosti. Iza spuštenih trepavica je vrijeme stalo, zaustavilo se u kristalnoj suzi koja nas je donijela u željenu, mirnu luku na otoku sreće. Nebo je probudilo vjetar, zatvorilo sve prošle oluje u tmurne oblake koji odnesoše sve naše tuge u neko drugo vrijeme, u neki drugi prostor, u neki zaboravljeni, davno dosanjani san. Ostali smo samo ti i ja zagrljeni u kristalnoj nebeskoj galiji iznad uvale na kraju svijeta koja miriše lijepim uspomenama i ljubavlju. Opraštam svima koji su nam sudili, opraštam svima koji su nas žigosali užarenim riječima mržnje, opraštam svima jer znam da u trenutcima svojih unutarnjih nemira nisu znali što čine. Uranjam u tišinu davnih snoviđenja, uživam u ovoj tišini koja je puna milovanja i svjetlosne muzike koja nas odnosi kroz vrata na kojima su zvjezdanim slovima urezana naša imena. Tu u svijetu satkanom od snova morske orgulje sviraju sonatu od ljubavi i zaglušuju krik ptica grabljivica, zaglušuju štektanje hijene, zaglušuju glas bezimene porote koju ostavismo u svijetu nekih nama stranih iluzija.
Opraštati mogu samo oni koji su osjetili uzroke svojih suza, koji su osjetili da su sami griješili, da su sami izazivali suze na licu vremena, da su jedno vrijeme hranili u sebi izgladnjelog vuka, vuka željnog ljubavi i sreće. Kada razmišljam o vremenu oluje ruža, vremenu kada sam pisala tužne ljubavne pjesmice znam da je tada u meni živio izgladnjeli vuk jer nisam znala ljubav i sreću osjetiti u sebi. Tražila sam uzroke izvan sebe i bila nepovjerljiva, sumnjićava, nesretna. Čovjek koji voli, uistinu voli je imun na jezik mržnje, zla, taštine i pohlepe. Sretna sam uistinu sretna da sam naučila moliti za oprost kada osjetim da sam uzrok tuđim suzama. Tako sam naučila i praštati onima koji su me stavljali na stup srama i bacali blato na moju dušu. Mjenjaju se godišnja doba, čovjek u čovjeku izrasta u zrelijeg, zdravijeg, veselijeg, sretnijeg čovjeka. Samo u nekima, u onima koji ljubav i sreću traže izvan sebe, vjekuje izgladnjeli vuk koji traži hranu u tuđoj boli i gasi žeđ u tuđim suzama. Tužna sam jer vidim da se na onoj točki sramotnoga bičevanja duše tamo gdje sam jednom stajala s vremena na vrijeme zrcale sjenke duša koje se usude zatalasati pučinu nepostojanja u spiralnoj dinamici novizrastajućih obrazaca u psihologiji, psihoanalizi i psihoterapiji svijeta. Sjedim pred zaslonom, pišem ove misli i želim uistinu želim zaplivati Letinom rijekom zaborava, da bol koju nosim kao sjećanje u sebi utopim u kapljicama te tajnovite vode.
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm#284
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen