U jednoj od onih noći kada smo, gazeći nebesku rijeku s iskrama želja, tražili put ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova, da nas mjesec svojim srebrenkastim sjajem sjedinjuje u sretan treptaj oka. Pogledah u oči boje sna, on pruži ruke i ja odlutah u san.
Došla je sa zvijezda. Došla je u mnoga plemena, premda ju je svako poznavalo pod drukčijim imenom. I sada je također možeš vidjeti isto kao tada, kada su je po prvi put ugledala dva mlada lovca iz plemena Sioux, kako hoda bosonoga, kao vizija, preko niskih, valovitih brežuljaka prerije. Njih dvojica su se uzverala do vrha jednog takvog brežuljka tražeći zabavu, bilo kakav znak kretnje u širokom valovitom moru trave. U daljini, na horizontu, ugledali su točku. Pažljivo su je promatrali. U trenutku kad je nestala iza brijega koji se nalazio ispred njih, bili su gotovo sigurni da je to ljudsko biće. Čekali su jedva dišući. Napokon, na vrhu brežuljka, pojavila se mlada žena odjevena u haljinu od kože bijelog bizona, ukrašenu tamnim bodljama bodljikavog praseta i zapali iskricu spoznaje u mojem umu. Začuh glas, tvoj glas, u glasu vjetra daleke prerije, vidjeh obrise naših tijela u plemenu nebeskih ptica. Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh treperenje davnih snova i tvoje misli. Zapljusnu me istina naših prošlih vremena. Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu. Shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav, jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako mačka voli ljubav dobija kandže, ako dijete voli ljubav je puna stida. Osluhnuh svjetlosnu muziku trenutka, začuh šapat zvjezdanoga praha, vječnu poeziju univerzuma i vidjeh majku nad majkama u ogledalu duše.
"Ja sam Duh istine. Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Treba da vas poučim nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“ vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“
Poslije toga tišina zatvori istinu u srce i ja srcem začuh šapat svevremena. Osjetih istinu u sebi, osjetih pečat kozmosa u kristalima krvi, nalsutih valovite pokrete kozmičke zmije u genomu, začuh melodiju vremena u srcu i vrtnju nebeskog vretena u univerzumu uma. Da svi smo mi došli sa zvijezda, svi smo mi tek zvjezdani prah u koji se na kraju ovozemaljskog životnog puta vraćamo, postajemo ono što smo uvijek bili zvjezdana poezija vječnosti. Nije istina da samo odabrani dolaze sa zvjezdanih staza bespuća, nije istina da samo odabrani nose u sebi gene Stvoritelja. Istina je da su neki rođenjem obdareni sa više iskrica u svom nutarenjem svemiru, istina je da neki u svom malom univerzumu kriju ispisaniju kozmičku knjigu porijekla, istina je da oni posjeduju više svjetlosne snage u svome umu, ali kao što su neki obdareni talentom slikanja, neki umijećem skladanja tako smo svi iznikli iz sjemenja koje je neka tajnovita ruka prosula ovozemaljskim putevima, svi nosimo u sebi strune duše zvjezdanog praha.
Dječak očiju boje sna tišinom potvrdi tu drevnu istinu i ja mu odgovorih tišinom sretnog trenutka spoznaje osjećanja osjećaja. U tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami, nisam dozvolila srcu da diše, nisam dozvolila nutrini da zaiskri svjetlošću bezvremena, da mi svojim šapatima otkrije, dokaže, potvrdi drevna vjerovanja. Čovječe bio si prah i u prah ćeš se pretvoriti. Došli smo sa zvijezda i uronili u vrtnju vretena sudbine, krenuli zlaćanom spiralom ka njenoj zadnjoj točki i postali djelić, foton, malena struna, kapljica valovite beskrajnosti Božjeg sna. Iz svjetlucavog zlaćanog praha postadosmo nebeske ptice, Anđeoska prabića, lepršavi vilnski ples u vrtlogu svevremena. Postali smo ljubav koja se spustila na plavu planetu da osmisli davnu želju Stvoritelja beskrajnosti i svevremena. U tvom zagrljaju dragi osjetih tebe nježnije u sebi, tebe kao kišu, tebe kao rastopljeno sunce, tebe kao vjetar prerije i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugasle zvijezde, za sve ono što je ostalo u tami i za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas pupa mnoštvo ne procvalih ruža. Ljubav je došla sa zvijezda, spustila se na plavu planetu i prosula svoje sjeme perivojem snova. Kozmički pupoljci, svjetleće latice, zvjezdani prah satkan u naša tijela, energetsko polje, univerzum našega uma dokazuje da smo uistinu došli sa zvjezda.
http://dinaja.blog.hr/2009/03/index.html#dan23
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=18975
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen