Nekada mi se pričinja kao da je naša svakodnevica postala sajam na kojem kupujemo tuđe i prodajemo svoje proizvode. Slijedeći taj trend mi smo se tako počeli ponašati i prema vlastitim tijelu. Nepresano se govori o tome da smo u stresu, da nam vrijeme bježi, pa je čovjek u današnje vrijeme uvjeren da nema vremena za sebe. Naučen na gotove, dobro formulirane i promiđbom mu nuđene lijepo upakirane "činjenice", slijedi trendove u svemu pa i u izgledu. Smatrajući da je vanjski, vidljivi oblik njegovog tijela najvažniji za kakavoću njegova življenja, on njeguje samo tog svog "pokazatelja" i vjeruje da je njegova postura rezultat stalne, uvijek iste infrastrukture i da na njoj više nemora raditi. Ljudsko tijelo treba pored vanjske i unutarnju higijenu, treba njegu svih svojih struktura. Mnogi slijede trend vanjskog izgleda, ali zaboravljaju na održavanje unutarnje harmonije i ljepote. To je često razlog da čovjek postaje nezadovoljan i stranac u vlastitom tijelu, da dozvoljava nekim tuđim titrajima da usmjeravaju njegovu energiju i on se s time se čak i miri jer vjeruje da je to upravo ono što njegovo tijelo treba. Izgubivši svoj osobni ritam, ne slijedeći vrtnju svog unutarnjeg vretena čovjek tijelu oduzima sklad i harmoniju kretanja, smanjuje obim njegovih pokreta, ne hrani dovoljno mišiće, kosti i hrskavicu, mijenja geometriju prostora zglobova, narušava pokretom izgrađenu arhitekturu tijela.
Citirati ću Prousta, da bih jasnije objasnila sposobnosti našeg utjelovljenog uma pri savladavanju pasivnosti tijela izazvane bolom, umorom, nezadovoljstvom, mnogim psihičkim stanjima:
"Ali taj umor, da bi nas spustio do najdubljih rovova u podzemlju sna, umor, gdje nikakav odsjev prošloga dana, nikakva iskra sjećanja više ne osvjetljuje unutarnji monolog, ako i on sam ne prestaje, prekapa tako dobro tlo u sedru našeg tijela,da pomoću njega tamo, kamo naši mišići zadiru i svijaju svoje izdanke i gdje udišu novi život, opet nalazimo vrt gdje smo bili djeca. Ne treba putovati da bismo ga opet vidjeli, treba samo sići da bismo ga ponovo našli. Što je pokrivalo zemlju, nije više na njoj, već ispod nje; da se vidi mrtvi grad nije dovoljan izlet, potrebna su iskapanja"
Tijelo ima sposobnost primanja dojmova. Naš utjelovljeni um to, nepoznato, anonimno lice naše stvarnosti je kao galija puna skrivenog blaga, ruke i noge su pune usnulih uspomena, pa time čovjek u svom tijelu i univerzumu misaono- osjetilono- osjećajnog u sebi posjeduje sve imperative za održanje unutarnje i vanjske ravnoteže, a time i aktivno održanje svih potrebnih mu sposobnosti.
To je umjeće svijesti o tijelu, 4- D samopomanje, samospoznaja kojoj se moramo vratiti. Svijest o tijelu znači živjeti u čistom prostor- vremenu, a time ga i posjedovati, osjećati se suvremenikom.
Ono što spaja tri dimenzije geometrije prostora našeg tijela je vrijeme i to lijepo svojim stihom potvrđuje Tin Ujević.
"Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i zbilju stvaranja:
ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti."
Prostor- vrijeme ta četvrta protega našeg postojanja je dinamična dimenzija, ona je naš ritam i naša dinamika, misaona svjetlosna dimenzija, prostor- vrijeme je naš pokret i život. Posjedovati prostor- vrijeme, znači posjedovati prošlost, sadašnjost, ali i budućnost, znači biti u istom trenutku i u jednom i u drugom i trećem. Pri tome ne smijemo samo mehanički reproducirati činjenice, nego iza svakodnevne, banalne realnosti pronaći istinsku vezu između nas i prirode, u nama samima stvoriti univerzum te kroz osjetila za spoznavanje unutarnih stanja tijela, znati osjetiti, a onda svijesnošću znati i izraziti svoju osobnu impresiju. Svjesno doživljavanje univerzuma umnoga u nama nas usmjerava ka stvaranju unutarnje mikroklime koju vjetrovi zaobilaze, a 4- D samopoimanje tada postaje senzualna oaza u pustinji svakodnevice.
Proust bi rekao,
"Veličina je prave umjetnosti u tome da pronađe, da pronikne, da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome čovjeku."
Bol koja me obuzima i širi tijelom me udaljava od stvarnog života. Tijelo postaje posuda straha, "Pandorina kutija"u kojoj su zatvorene sve patnja, muke, nesreće i boli koje bi čovjeka mogle zadesiti. Pandora, usprkos svim upozorenjima, otvori posudu i unutra sakupljene patnje, muke, nesreće i boli izletješe, a vjetrovi ih razniješe među ljude. U posudi je ostala, još samo nada. Ostavimo kutiju otvorenu, otvorimo okane duše, otvorimo srce, dozvolimo tijelu da nam svojim jezikom priča priču o sebi, potrudimo se razumjeti njegov jezik. Tada ćemo osjetiti kada se nepozvana gošća ugnjezdi na balu naših osjetila, prepoznat ćemo njeno, iza krinke, skriveno lice i u dijalogu s njom razotkriti njene namjere.
Tek kada spoznamo mjesto gdje se bol smjestila, kada otkrijemo uzrok boli koja ponekada šeće našim tijelom možemo u igri s njom, našim svjesno izvedenim pokretima osjabiti njenu snagu i pogođene dijelove tijela ponovo vratiti u ritam spiralne dinamike, u iskonsku vrtnju našeg unutarnjeg vretena.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://o-boli.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen