Najveću promjenu u ljudskoj spoznaji je donijelo Einsteinovo relativiziranje prostora i vremena. On je sjedinio prostor, vrijeme i materiju u svjetlosni zagrljaj, u trenutak u kojem mi sretni živimo. Danas slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i materije. Svjetlost je energija kojom razotkrivamo mnoge tajne, a ona u sebi krije tajnu svog nastanka. Ona je zagrljaj duše i materije, njenim dodirom izrastaju kristali, njenim milovanjem rastu šume, cvijetaju vrtovi, šire se perovoji u kojima se rađa život. Čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako svojim mislima, svojom unutarnjom svjetlosti, postao brži od nje. Čovjek je spoznao snagu zakona zlatnoga reza i slijedeći dinamiku zlaćane spirale uranjao sve dublje i dublje u tkivo univerzuma, a njegov um je postajao središte univerzuma jer da nema čovjeka kozmički zakoni bi ostali zauvjek skriveni u nebeskoj knjizi, ostali bi tek poezija zvijezda. Čovjek vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet je u dubini sebe osjetio uzburkanost struna i eksploziju boja, osjetio ljubav i spoznao da je ljubav stvorila univerzum i čovjeka u njemu. Bez početka i kraja, rođena iz nečega u sretnom trenutku sjedinjenja s nečim što je bilo prije energije, iz dodira nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama novih boja. U vrtnji nebeskog vretena u onoj točki u kojoj su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, svjetlosna dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje bezvremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života. I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu, ona je majka nad majkama, ona je snaga koja se ugnjezdila u svim majkama. Bez početka i kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života u beskraju i bezvremenu univerzuma. Postanimo osjećaj osjećaja ljubavi, ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se sama iz sebe u nama rađa i iz nas izlazi kao nježnost, kao topla riječ, kao opraštanje, kao darivanje. Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja. Vjernost prema samome sebi se krije u osjećanju osjećaja ljubavi, to je ona iskra u dubini našeg unutarnjeg svemira, iskra koju dobismo u nasljedstvo, iskra iz koje smo izrasli u ovo što smo danas. Vjernost i ljubav su nedjeljive jedna od druge, one pokreću vrtnju našeg unutarnjeg vretena, predu svilenkaste niti naše svijesti i izrastaju u predivan osjećaj istinskog postojanja. Gdje nema ljubavi nema ni vjernosti, gdje nema ljubavi nema ni duhovnosti, gdje nema ljubavi nema ni šapata zvjezdane duše, nema ni poezije ispisane slovima snova, nema kristalne knjige u kojoj su upisani tajnoviti kozmički zakoni naše svjesnosti, nema spoznaje kapljice univerzalne energije, nema vječnog zagrljaja suprotnosti, nema zagrljaja svjetlosti i tmine, nema plesa u ritmu vrtnje nebeskog vretena.
Ljubav, ta čudesna energija iznikla iz dodira prstiju Boga i čovjeka, energija izrasla iz zagrljaja suprotnosti koje život znače, ljubav ta iscjeljujuća snaga u kojoj žive Anđeli čuvari, u kojoj trepere svilenkaste strune naše unutarnje harfe, ljubav je snaga koja uvijek iskri istinu i vjernost sebi samoj. Ljubav je svjetlosni zagrljaj, dimenzija prostor- vrijeme, naš unutarnji svemir, dimenzija u kojoj susrećemo sebe i cijeli svijet. Sve ostalo je varka, zavaravanje prvo sebe samoga, a onda i drugoga.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Pokret i svijest o prostor- vremenu" str. 143.
http://www.blog.hr/print/id/1625637696/mama-volim-te.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=15355
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen