Ponekad mi se čini da je bilo jednostavnije živjeti dok smo vjerovali da uistinu postoji nevidljiva ruka čarobnjaka koja upravlja našim životima i brine se da naša duša nađe svoj spokoj u nebeskom carstvu. Danas je sve nekako kompliciranije, nametnuta nam je samodgovornost, sami odlučujemo o načinu i kvaliteti svoga života, ali se u dubini svoje probuđene svijesti još uvijek nadamo da je naša duša vječna.
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište ljudske duše odgovorio:
"Ne, duša još uvijek spada u područje metafizike."
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši tu izjavu velikog uma u mjesečniku "Mozak i duša".
Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati.
Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih dvadesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje potiče naša svijest.
Descartes je davno povjerovao da je njen izvor pronašao u mozgu u malenoj žljezdi epifizi i već tada ga, neovisno o našem današnjem shvaćanju, nazvao promatračem. On je vjerovao da se razumom i promatranjem može ustanoviti istina prirodnih zakona i da se na njih može razumom i djelovati.
"Cogito ergo sum" njegova poznata misao je čovjeka uvela u svijet dualnosti, u svijet vječnog djeljenja tijela i duše. Vratila je čovjeka u kaos iz kojeg se još uvijek nije potpuno oslobodio. Nažalost postoje još uvijek ljudi koji negiraju važnost postojanja tijela, koji čak i mozak i njegovo djelovanje proglašavaju materijom, koji vanjska osjetila proglašavaju "ubicama" duše.
"Što je duša?" tisućljetno pitanje sa bezbroj odgovora, a tajnoviti izvor te čudesne energije još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem njenom obliku se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Pitam se jeli ono što danas nazivamo svijesnošću i svjesnom spoznajom "duša". Je li ona čarobna snaga koja nam omogućava da vodimo misaona sučeljavanja, koja nam daruje spoznaju svitanja i zalazaka sunca, koja u nama iskri sjećanja, slaže uspomene, otkriva mjesta u tijelu u kojima se ugnjezdila bolest, koja nam pomaže da se oslobodimo tuge i da osjećamo radost, snaga koja nas brani od ubitačnih mirisa, koja pomiče našu ruku od vatre i zatvara oči pri letu mušice, snaga koju smo stoljećima odvajali od tijela i pod utjecajem katoličke crkve mistificirali njenu snagu?
Studirajući novonapisane tekstove o neurofiziologiji mozga, u poeziji misli onih koji su ih pisali ja osjetih ljepotu njihove velike čežnje da ono još neobjašnjeno preobraze u rečenice koje možemo slijediti i kojima možemo početi vjerovati. Iz toga zaključujem da je naša svjesna spoznaja mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, procesa koji umrežavaju djelovanje našeg mozga, procesa koji se odvijaju paralelno.
Duša je bezbroj paralelnih procesa? Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani, oni su tajnovitim putevima umreženi sa procesima u cijelom tijelu i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja. Mudri nam tvrde da problem spoznaje našeg velikog "ja", duše nije moguće riješavati studirajući samo jedan mozak. Tek socijalnom interakcijom, udruživanjem više osobnosti, studijom karaktera i ponašanja više različitih grupa ljudi, usporedbom rada mnogih mozgova i njihovih reakcija na različite podražaje, s vremenom će se možda moći polako donositi zaključke o nastajanju svjesne spoznaje.
Svi smo rođeni sa vrlo nezrelim velikim mozgom. Po rođenju nismo bili u stanju apstraktno misliti, nismo znali govoriti, niti razumjeti ono što su nam drugi govorili. Prošle su dvije do tri godine našeg sazrijevanja iz novorođenčeta u dijete, do onog trenutka kada smo iznenađeni, ali sretni i nasmješeni prepoznali sebe same u zrcalu. To je bilo rođenje našega "ja" iz kojeg se onda počela razvijati naša svjesna spoznaja.
Šta se u tom trenu dogodi, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u naš "maleni" mozak?
Tisućljeća su uvjetovala povećanje volumena mozga i nastajanje vrste homo sapiensa, ali pri tome nije došlo do promjene njegove građe. Povećanjem volumena se povećavala mogućnost njegove djelotvornosti, dokazana kroz govor, rješavanje matematičkih zagonetki, spoznaje sebe samoga i na koncu mogućnosti apstraktnog mišljenja i mudrosti. To je bio trenutak kada je ljudsko biće počelo sudjelovati u povjesti čovječanstva, kulture i civilizacije. Tek je svjesna spoznaja procesa koji su uvjetovali biološku i kulturološku evoluciju uvjetovala razvoj znanosti i filozofije. Volumen mozga se više ne povećava, ali se povećava njegova djelotvornost.
Sada znamo da se mozak može i mora trenirati. Koristeći svoje misaone mogućnosti, povećavamo njegove mogućnosti, pa to djelotvorno u nama činimo još djelotvornijim. Mozak je produkt našeg odgoja, našeg učenja i naše znatiželje za novim saznanjima, njegove se mogućnosti mogu usmjeravati, oblikovati i kontinuirano povećavati.
No time još uvijek nismo odgovorili na ključna pitanja. Što je duša, je li ona svijest i je li ta "svijest" samo velika iluzija našega života?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj i što je uistinu taj osjećaj, iz kojih osjetila se on razvija u nama?
Razmišljajući o tim pitanjima ja pokušavam sama u sebi pronaći odgovore na njih. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o nečemu sličan magiji, jer to je nešto još uvijek neshvatljivo kao što je za mene neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Ćelije u mom mozgu se ponovo udružuju u novo pitanje.
Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku meni nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada spoznam nešto novo, do tada nepoznato i još uvijek nedovoljno objašnjeno.
Prisjećam se trenutka i mog velikog razočaranja kada sam prestala vjerovati da mi poklone za Badnjak uistinu donosi mali Isus, ili mog ponosa u trenutku kada sam konačno razumjela tvrdnju da živuća materija nema svojstvo konačnosti, da je sve u meni samo vječno titrajuća energija. Tada mi je postala jasna i izjava svećenika pri oproštaju od umrlih, čovječe bio si prah i u prah ćeš se vratiti. Kada promatram svjetlucanje sućušnih struna u zraci sunca još uvijek zamišljam da su to maleni anđeli koji su živjeli u ljudskom tijelu nose njegovu dušu u bezvremnost i beskonačnost, u čudesnu kuglu koju nazivamo univerzum, u beskraj u kojem naša planeta pleše svoj vječni ples oko sunca.
Jednoga dana sam sjedila na obali mora i promatrala jedrilicu kako nošena vjetrom nestaje na horizontu. Prvo se gubio njen trup a onda polako jarbol sa jedrima dok mi se činilo da sunce iznad mene hrli zapadnom nebu.
"Prostor oko mene je uistinu zaobljen" pomislih prisjećajući se Aristotela, Einsteina i naučenih lekcija iz škole. "Da nije zaobljen, jedrilica bi u cijelom svom obliku bivala sve manja i manja i nestala bi kao točkica iz mog vidokruga."
Sunce se počelo spuštati u more i ja uživajući u najljepšem zalazu sunca na svijetu spoznah moju iluzije te ljepote. Planeta na kojoj sam rođena me na svom dnevnom putu udaljava i pribiližava suncu, a na svom godišnjem putovanju oko njega mi poklanja četiri godišnja doba. Prostor uistinu nije statičan i apsolutan, on izrasta mojom svjesnom spoznajom iz mene same u mom vremenu koje ja tom svojom energijom stvaram.
Ono nešto do tog trena neshvatljivo je uistinu postala moja svijest o nepoznatom, mikrouniverzum mog postojanja u velikom svjetskom teatru znanosti.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen