Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u okrilju snovolovke.

Osluškujem simfoniju pastelnih boja i drhtaje leptira u svilenkastoj mreži snovolovke koju ispletoh nitima svjesnosti. Osjećam da su davne noćne more zaustavljene u nedohvatnim bespućima, u onim daljinama iz kojih više do srca nedopiru zvukovi zlih proroka i neobrazovanih pjesnika. Zahvaljujem kozmičkim zakonima upisanim u knjizi naših sudbina, zakonima koji kroz svilu snova propuštaju prvo svjetlosnu muziku i daruju nam vrijeme  da zatvorimo uši i neslušamo grmljavinu razbješnjelih oblaka nekog tuđeg neba. U očima boje sna se ponovo iskre kapljice njegova vremena, iza njegovih trepavica se još uvijek kriju, mjesecima zatomljene, misli o zlim slutnjama, ali u dubini njegova pogleda se nazire svitanje u kojem on odbacuje težinu proteklog bremena, treperi ponovo probuđena svjetlosna muzika njegove nutrine, melodija uzdrhtalog srca koje je mjesecima tonulo u bolnim šutnjama, sonata od snova skladana sngom njegova obrazovanog uma. Vidim novi san u oknu njegove duše, osjećam da su njegovi strahovi nestali u nove sreće beskraju, da su se krhotine bolešću razbijenog kristala sjedinile u Kohinor na portama srca i da je nova zvijezda na njegovom unutarnjem nebu poznatim sjajem spoznaje zablistala. Utapljam se u dubini tog željenog prostor- vremena, tražim one davne vatre u širini njegova obzora, toplinu staroga žara, prosute bisere na pješćanom žalu njegova oceana. U praiskonu njegova pogleda ponovo susrećem lučonošu koji me je godinama vodio tamnim putevima ove tuđine u kojoj sagradismo kristalni dvorac iz drevnih snoviđenja. Zrcalo njegove duše blješti stihovima iz vremena poezije ruža, u njemu se ponovo ogledaju jutra poezije i zvuci svjetlosne dimenzije njegova unutarnjeg sunca. Osluškujem melodije, već skoro zaboravljenih, odjeka njegove raspjevane duše i osjećam da nas je ponovo u svoje okrilje prihvatila našeg života rijeka. Njegove oči šapuću tihu ljubavnu baladu, satkanu od riječi sjete i melankolije, od istine ispričane u svakom stihu, od drhtavih rima koje u ovom trenu zvuče nježnije nego prije. Suze su ponovo postale kristali i poezija vode, trepavice treperave niti svile koje čuvaju ljepotu njegovog vječnog sna. Uranjam u dubinu te pastelne simfonije da ispijem kapljice bezvremene poezije njegove svijesti, da nahranim dušu plodovima sa krošnje njegova uma, da osjetim snagu svjetlosnog zagrljaja njegova kozmosa u kojem pronađoh zvijezdu vodilju kroz sva moja buduća snoviđenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/