Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju kozmičke energije.

Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.

Luis Borhes

Ljubav je poput otoka sreće, kao Itaka, kao beskraj ljepote i snova. Ljubav ta čudesna droga kojom smo opijani prije rođenja, neuništiva energija, nesalomljiva snaga našeg postojanja, ljubav blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanja, sjetna kao jesenje večeri, ali ponekad okrutna kao zimski vjetar. Snaga koju osjećam u ovom čudesnom kaosu duševnih stanja je nepoetski nazvana kozmičkom energijom. Osluškujem vjetar i čujem ga cijelim tijelom, on mi šapuće istinu o tajanstvenoj životnoj sili o kojoj su, kroz dosadašnju povijest govorili mnogi veliki sveci, proroci, iscjelitelji, filozofi i znanstvenici, od Krista, preko Paracelzusa pa sve do mnogih suvremenih fizičara, neurobiologa i neurofiziloga. Nazivali su je raznim imenima i nastojali kanalizirati putevima ljudske svijesti. Danas etablirana pod japanskim imenom Reiki, ta vječno postojeća poetičnost ljudske duše, postaje žudnja čovjekovog uma, jer spaznavajući da ona postoji svi mi možemo osjetiti širenje ljubavi i svjetlosti u sebi i svjetlosnog zagljaja oko sebe. Uspomene se bude i kao treperavi trenutak nošen tom čudesnom poetikom postojanja, satkanom iz Odisejeve ljubavi i Penelopinih snova, ulazi u svijest i stapa se ovim trenutkom u kojem se horizont odjeva purpurom ljubavi. Iznad mora dolazeća noć iskri srebro najavljujući mjesečev izlazak na scenu postojanja. Njegovo mjesto u uglu mog pogleda uvijek čeka na njegovo kupanje u beskraju ove čudesne ljepote. Iz pjenušave sreće života izlaze zvjezdana slova kojima pišem tvoje ime na putu ka vječnosti. Osjećam dodire sutona koji me poziva u nove snove. Pogledom milujem dragu sliku u sreći rađanja istine. U daljini, među rimama davno pročitanog epa, naslućujem suptilne glasove sirena koje me mame na pučinu, u bezdan uzbuđenja iz kojeg se je teško vratiti u luku smirenja. Sanjam novi san o početku svijeta, jer bez tebe svijet bi bio drugačiji. Ljepota tog trenutka zaglušuje glasove zle sudbine. Na strunama mjesečine iznenada čujem tonove vječne sonate, a vršci prstiju moje duše dodiruju strune srca i slijede ritam te čudesne melodije. Tonovima ljepote, već davno zaleđene suze u srcu vremena postadoše biseri, znak ljubavi na licu tek probuđene želje. Venera me promatra očima boje sna i prosipa nove perle za ovu kadenu sreće koja me uvijek sretno sidri na Itaki zelenoj i smjernoj, mirnoj luci u uzavreloj bujici postojanja. Mjesec sjaji noćas drugačije nego prije, a ja lutam vremenom drevnog pjesnika, plivam oceanom njegovog snoviđenja i zaboravljam vrijeme traganja za biserima koji su se krili u dubini mojih osamljenih noći. Plivam tkivom sna, nošena valovima buđenja, ka žalu neke još nepoznate obale života. Zeleni otok iz drevnoga epa se nazirao u maglićastom jutrenju i ja osjetih toplinu uzavrelog pijeska na koji sam se kao brodolomac nasukala. Novo se jutro kroz moje spuštene trepavice tromo uvlači u dušu koja još sniva, a srce osjeća da će u nadolazećim trenutcima življenja sve tuge nestati budeći u meni dijete čuđenja i ženu uzdrahtalu od žudnje i čekanja. Otvorih oči dotaknuta suncem našeg naglog ljeta i vidjeh onu dugo traženu školjku na pijesku u kojem je bisernim slovima bilo upisano tvoje ime. Još snena osjetih mirise maslina, lavande i smokava koji su se širili iz zagrljaja boginje koja je na toj plaži sreće obećavala ostvarenje sna. Probudih se na postelji od maslinovog drveta i vidjeh leptirastu galiju koja se vraćala na Itaku zelenu i smjernu, satkanu od treptaja te čudesne sile, nepoetično nazvana kozmička energija, koja izrasta iz unutarnjeg svemira, iz čovjekovih drevnih snoviđenja i ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/