Svaki puta kada vidim ovu sliku prisjetim se dječijih strahova od osvete neba. Tiha pedagogija mojih roditelja je usadila u mene osjećanje osjećaja sigurnosti u zagrljaju ljubavi, poštenja, iskrenosti, samokritičnosti i samoodgovornosti. Kasnije sam pri posjetama Jungovom institu i sudjelovanjem na tečajevima novoizrastajuće psihoanalize naučila osjećati ono drevno alkemijsko vjenčanje, kroz Jungovu simboliku naučila sam osjećati postojanje u vječnom zagrljaju mudrosti, mistike i znanosti. Čitala sam Jungove knjige i uspoređivala njegovu filozofiju sa drevnim mudrostima, sa mistikom novoizrsatajućih teologa i trezvenošću znanosti. Vječno pitanje "tko je Bog?" je još uvijek najinteresantnije i najčudesnije pitanje u svijetu znanosti. Pitanje za se, pitanje koje još uvijek nije dobilo konačni odgovor u svevremenosti naše znatiželje, našeg čuđenja, naših žudnji. Nažalost neki još uvijek koriste riječ Bog kao zaslon iza kojega kriju svoje neznanje, riječ kojom se koriste kao krinkom za zločestoće, zlobe, mržnje i nesreće svojih duša, da istina je i Bog je riječ, ali tek onada kada je izgovorena svjetlošću kristalno jasne duše, tek onda kada je zvjezdanim slovima unutarnjeg neba upisana u brevijar života. Da i Bog je riječ koja onda uistinu postaje dobrota, sreća, ljubav, djelo života.
Bog je samo riječ izmišljena od onih koji tom riječi barataju da mogu vladati tuđim dušama. Bog nije riječ, jer riječ nije energija, tek napisana i izgovorena riječ postaje djelo, postaje dobra ili loša energija. ON je čudesno, čarobno djelotvorna energija koju ja osjećam u sebi, izgovorio je davno, pred svojom porotom, Giordano Bruno.
Ta energija je bezglasna svjetlosna muzika koju u sebi samome sklada čovjek u čovjeku. Srednjevjekovna inkvizicija je baratala tom riječi i izgovarajući je davala joj značenje krvnika. Tada su gorile lomače, strah se širio ljudskim dušama i u ime te riječi su ubijani ljudi, spaljivani svi oni koji su mislili i osjećali drugačije. Oni koji barataju tom riječju, oni koji se svakodnevnom molitvom obraćaju toj riječi, koji budeći se zamole tek tu riječ za pomoć oni su u stanju optuživati, osuđivati, mrziti, razotkrivati tuđe duše pred nevidljivom porotom. Zar je moguće da čovjek koji osjeća božju iskru u sebi može iznositi najintimnija pisma prijatelja pred porotu? Za njih je ta riječ samo riječ kojom barataju da bi sakrili da u sebi samima još nisu otkrili čovjeka, nisu u sebi osjetili energiju stvoritelja, eksploziju svjetlosti, erupciju boja. Kada pročitam tekst ili pjesmu onih koji se služe tom riječi da optuže čovjeka u čovjeku, okrivljuju čovjeka u čovjeku tada se prisjetim Giordana Bruna i njegovih pokušaja da dokaže postojanje energije Stvoritelja u svakom čovjeku. ON je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i dozvolio mu odabir, dozvolio mu da sam odlučuje, da sam živi svoju sudbinu, da sam ispašta svoje grijehe, da sam u sebi odboluje svoje tuge, da sam u sebi odživi svoje zle misli, da sam u sebi otkrije postojanje i snagu te čarobne energije. Danas kada su tihe lomače srednjega vijeka tek tužna sjećanja pitam se čemu služe packe koje neki dijele satkane u stih, čemu služe rime koje optužuju čovjeka u čovjeku? Da li je to možda otpuštanje osobnih grijeha, je li to možda ipak spoznaja da sami još nisu uspjeli u sebi osjetiti snagu te čudesne riječi. Jer onaj tko osjeti božju iskru u sebi, onaj tko osjeti snagu te energije u sebi taj ne može, taj nije u stanju pisati o čovjeku koji baca kamen na prijatelja i brata. Zar je moguće u stih satkati nešto što nisi sam osjetio u sebi, zar je moguće izričajem duše izraziti ono što nije postojalo u duši? Kako se može pisati o ljubomori kada se ona nije ugljezdila u srcu. Pisati o tuđim lažima mogu oni koji sami sebe lažu jer su zaboravili laži koje su sami izgovarali. Što je istina u civiliziranom svijetu, čija istina je istina u kulturnom svijetu, kako se dođe do istine ako ne kroz polemike, kroz pro i kontra argumentiranje. Kako netko može znati da čovjek traži trunčicu u tuđem oku ako je sam nije tražio? Što je kletva? Zar se u njoj ne krije osjećanje osjećaja onoga koji o kletvi piše, zar to nije njihove duše žetva? Što je duše tama, tko zna što je tmina trenutka ako se sam nije u njoj izgubio? Prosipati riječi pune mržnje, strave i užasa, riječi pune prijetnji i srama mogu samo oni koji osjećaju i znaju što te riječi znače, koji ih osjećaju u sebi, oni u kojima bujica takvih riječi izvire iz dubine duše.
Da, Bog je samo riječ koju su izmislili oni koji ne osjećaju u sebi vrtnju nebeskog vretena, koji ne osjećaju tajnovitu šifru genoma univerzuma, riječ kojom se služe krvnici ljudskih duša da bi njome, tom tajnovitom riječi ispisanom slovima krvi, slovima mržnje, slovima prijetnji, slovima osuda, slovima osvete, slovima krivnje širili osjećanje osjećaja straha, izazivali osjećanje osjećaja grižnje savjesti jer sami u sebi osjećaju strah od energije koju ne osjećaju u sebi, jer sami sebi još nisu odgovorili na vječno pitanje "tko je, što je Bog?". Čovjek u čovjeku se ponekad boji onoga što ne poznaje i ne osjeća u sebi ali čovjek u čovjeku nosi u sebi djelić šifre genoma stvoritelja, iskru koja nikada ne prestaje svjetliti u njegovom malom univerzumu. To je neopisivo osjećanje osjećaja, riječi tada gube značenje, Bog tada prestaje biti riječ jer u svim jezicima svijeta osjećanje osjećaja te čudesne iskre u čovjeku iskri istu misaono- osjećajnu sliku, blješteću sliku vječne ljubavi.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen