I kič je umjetnost, šapuće mi svijest koja je lutala različitim svjetovima izrastanja umjetničkih djela. Ali ova slika je previše kičasta i ja u njoj ne vidim obrise sanjanoga Raja, suprostavljam se osjećanju osjećaja. Zatvori oči, gledaj srcem tada ćeš vidjeti da je umjetnik nacrtao ljubav kao simbol vječno željenog i traženog Raja, šaputava svjetlost moje duše nadjačava glas svijesti. Obuzdavam misaoni um i srcem pomatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata Raja zakoračiti u beskonačnost i bezvremenost i vidjeti, čuti, omirisati to vječno željeno carstvo. Tko se uistinu krije u univerzumu ljudskoga uma, tko se to šulja iza naših misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtimo? Tko je taj netko koga tek naslućujem u spoznaji, tko je taj netko koji vodi ruku umjetnika umijeća slikanja, tko sklada melodije u duši umjetnika umijeća muzike, tko iskri nove zvijezde na unutarnjem nebu znanstvenika? Inspirirana legendama o postanku svijeta moja svijest dobija konture mistike u zafrlajau znanosti i ja sada misaono ulazim u dimenziju vremena, uranjam u ovu sliku kojom je umjetnik uspio u meni probuditi svjetlosno prabiće, Anđela čuvara, dobru vilu i ja sada vidim ono dosad neviđeno, čujem suptilni nebeski koncert koji na strunama moje misaone violine dočarava žubor rijeke vremena. Trenutak u koji vraćam, vremenom izgubljeno, blago izraslo iz zakona zlatnoga reza, postaje moje vrijeme i ja čujem pjesmu delfina, stražara na vratima kristalne utopije, snenih čuvara legendarne Atlantide, izgubljenog Raja u dubinama našeg duševnog podmorja. Pretvaram moj govor, moj hod, moje svakodnevne pokrete u valoviti ples svih struna moga tijela. To je ples u kojem se skriva mističnost početka i svijest o trajanju u sretnom trenutku ovog čudesnog treptaja oka. Trenutak postaje ocen pun tajni, ocean pun kapljica u kojima se zrcali vječno dvojstvo našeg postojanja. Ljubav je stvorila ovaj svijet, ljubav izrasla iz zagrljaja suprotnosti, ljubav u vječnom titranju struna nebeske harfe, ljubav u igranju pjeska i pjene, u ljeskanju svjetlosti u kapljicama beskrajne vode. Promatram ovu sliku zamišljanog Raja i smiješim se jer umjetnik u nju nije smjestio zmiju prevaranticu. Izgleda mi kao da je Kairos, bog sretnog trenutka, u umjetnikovoj duši stvaraoc harmonije između njegova tijela i duše, između tijela i svijesnosti, stvaraoc ovog plesa u kojem se skriva cijela evolucija, naše dugogodišnje izrastanje iz samostalne ćelije u svjesno biće. Slika živi kičastim nijansama pastelnih boja Arkadije, aa moja duševna koreografija prelazi okvire svakodnevice i ja osjećam harmoniju prostora zatvorenog u kristalnoj kugli ovog čudesnog trenutka spoznaje. Uranjam u tajnoviti oblak svjesnosti u kojem vjekuje ljubav, osjećam da tamo, tamo u najudaljnijem kristalu moje duše nad mojim životom bdije neki tajni čuvar. On je stvaralac mojih snova, izvođač moje stvarnosti i umjetnik mog umjeća življenja. U svakom trenutku se susreću beskonačnost i vječnost i s ruba nespoznatih mogućnosti prelaze u stanje spoznate stvarnosti. Njegov neumorni rad tka u meni beskonačnost i bezvremenost, čudesno podmorje iz kojeg smo krenuli na ovo dugačku evolucionarnu pustolovinu, mi vječni pustolovi pred vratima Raja. Ulazim u svijet prošlosti i budućnosti koji skupljen u kristalnu kuglu trenutka spoznaje u sebi krije sve kozmičke zakone, sve tajne velikog zvjzdanog neba. Tu susrećem i prvo vrijeme, čujem gluhoću i njemi govor ćelije iz koje sam nastala. To dupla spirala, šifra mog genoma otkucava unutarnje vrijeme. Osjećam titraje i znam da je njen gluhi ples uzrokom mog ranog jutarnjeg buđenja i moje ljubavi prema svanuću. Znam da to čudesno vreteno mojim očima poklanja san i ritam neosjetljivih pokreta svijesti kojima čitam, da omogućava mojim ušima da osjete nastajanje najljepših simfonija, mom umu da pronađe vremenski otok, trenutak u kojem sve to spoznajem.
Promatram ovu sliku i pitam se kako bi bilo da poslušam "snagu trenutka" i umjesto dalekozora kojim, pomažući osjetilima vida širim horizonte, postavim pred unutarnje oči mikroskop i krenem na putovanje misaonim svijetom i promatram nastajanje autopoieze, izrastanje samoorganizacije i širenje najsitnijih titraja ćelija u umjeće vremena u kojem trajem. U spektru nastajućih boja pri prelamanju unutarnje svjetlosti ću tada možda otkriti nastajanje pete sile koja čini život životom, u zagrljaju pete dimenzije spoznati snagu misli, vidjeti bljeskanje ideja i spoznati kičasti trenutak u kojem sam nesvijesno promjenla tijek cijelog, tek dolazećeg, života. U tom spektru boja ću možda uistinu prepoznati sliku svijesti, čuti pjesmu delfina, osjetiti uzburkavanje i nagomilavanje te nečujne energije i vidjeti vulkan koji suklja lavu nadolazećih, uvijek novih misli o tajnama koje se kriju u kozmičkim zakonima ljudske svjesnosti. Promatram sliku Jima Warrena, utapljam se u snazi njegova kista i priznajem sebi i vama i kič je umijeće umjetnosti, kada joj umjetnik daruje svoju dušu. Iz ove slike nas pozdravlja šaputava svjetlost umjetničke duše.
http://umijece-vremena.blogspot.com
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen