taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 12. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i arhipelag radosti



Danas je Vajranu rođendan. Vajran je virtualni prijatelj kojeg sretah u Merlinovom dvorcu, Vajran stvaraoc vesele kupke, magier veselja, pravitelj vatre, Vajran sa čekićem od riječi, Vajran vječna opozicija, vječni kritičar, vječni dobronamjerni mag koji svojim mislima budi duše iz usnulosti, spušta odlepršala srca na zemlju, dijeli packe, daruje istine.
Da bih došla do sebe, do ONE sebe koja je čekala na mene dugi niz godina, skidala sam jedan po jedan oklop koji je život nataložio oko duše. Čitala sam Vajranove radosne poruke i počela osjećati kupku radosti, pjenušavu sreću u duši, život tako jednostavan i lijep. Osjetih da je ONA uvijek bila ono dijete koje nađemo u sebi, tek ako ga tražimo. Nađemo ga onda kada se konačno domognemo osobne slobode, radosne slobode.
Napustila sam Merlinov dvorac, više ne sudjelujem u Vajranovoj kupki istina, ne dobivam više od njega packe ni tulipane, on ne baca više moje tekstove u kukolj, ali još uvijek se sjećam njegovog čekića kojim me je pokušavao prizemljiti u radosnoj kupki svakodnevice, sjećam se njegovih riječi kojima je uvijek iznova nastojao u meni uskovitlati bubleke, kako je nazivao, trenutke sreće. Nazvao me je bublekom i ja osjećam to dijete u sebi, dijete kojem je trebalo prostor- vremena da uistinu postane moja radosna misao, samo moja radosna misao. No u tom traženju sam naišla i na „ženu koja trči s vukovima“. Ona je samosvjesna, ona je zaštitnik onog djeteta u sebi, ona je čisti proizvod životnog iskustva, života koji je milovao, ali i ranjavao. Osjetila sam samu sebe u Vajranovom vrtu radosnih cvijetova, osluhnula njegovu misao, udahnula svježinu njegova bića i shvatila da razumijem njegov govor, da se u misaonom dijalogu s njim sve više upoznajem i otvaram, da postajem radostan kukolj u žitu. Obaram mačeve koji su stajali vertikalno i koji su me štitili od uljeza u moj svijet ljubavi, radosti i sreće i ulazim radosna u misaono- osjećajni labirint.

Sretan ti rođendan dragi, davni virtualni prijatelju!

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26130

2 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

prijatelje ne treba zvati... oni dolaze sami...

i jedan, meni posebno drag citat:
"prijatelje sreća spaja, nesreća ih provjerava" - Seneca...

kamen uronjen u dno uvijek ostavlja trag...

Unknown hat gesagt…

da prijatelje nesreća provjerava......ja od vajrana nisam dobila nikakav znak u trenutcima tuge....no ono što mi je darovao u vremenu tarajanja u maerlinovom dvorcu je još uvijek energija koju osjećam i želim mu svu sreću svijeta.....:-)))