Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u krošnji drva znanja.

Drvo čovjekove spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani iskrenjem uvijek novih ideja i istovermeno ga kapljicama znanja brani od suše koju pokušavaju izazvati neki umovi zabranjujući razmišljanje. U krošnji ljudske svijesti se plodovi drevne mudrosti oplemenjuju novim saznanjima i tako zagrljeni rađaju novu djecu svevremena.  Heraklitova misao, panta rei na vratima trenutka dobija svoje pravo značenje. Sve teče, mi tečemo kapljicama rijeke bez povratka, naši umovi su polodovi koji dozrijevaju na drvu znanja, u nama se zrcali cijeli univerzum, kao što se mi ogledamo u zrcalima te misaone beskrajnosti. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, ako ne dozvolim umu da u njoj pronađe smisao trenutka spoznaje zaustavljam tijek neuništive energije, mjenjam joj ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u multidimenzionalnosti vremena ili je ona bezvremensko postojanje u svevremenosti trenutka svjesnosti? Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju svojom svijesti stvaram. Naučih  teoretsku razliku između materijalnog svijeta i svijeta ideja, Platonovu tvrdnju o treperavosti zvjezda u našem nutrinjskom svemiru i čvrstini vanjskoga svijeta. Zapamtih Descartesovu dvojnost svjetlosnom zagrljaju trenutka i upitah se gdje je granica između ta dva svijeta, kako su drevni mudraci to osjećali, sa kojeg izvora su ispijali znanje koje su nam u gradu sanjajućih knjiga ostavili u naslijeđe. Vjerovatno ipak postoje vrata vremena, pomislih omamljena Einsteinovim snom. Jedna nova zvijezda zaiskri na mom unutarnjem nebu, osjetih bljesak ideje. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje ovdje i sada za mene postaje osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, posuđenoj vječnosti, beskraju koji se zrcalio u Zenonovoj utrci između kornjače i Ahila, u Cantorov alephu, u simbolu koji sjedinjuje i razdvaja dvije polutke trenutka spoznaje. 
Osjetih da je vječnost bezvremenost u svevremenosti treptaja oka, karusel želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije kojima još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritam duševnih i tjelesnih stanja, kristalićima krvi odbrojava nanosekunde, održava me u spiralnoj dinamici nebeskog vretena, u eksploziji uvijek novih nijansi boja i sjedinjuje sa ritmom svemira. Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u kristalnom zamku svijesti vidjeti spektar nepoznatih boja i u njemu otkriti do sada neobjašnjenu snagu životne energije i otkriti izvor dimenzije njenog trajanja, sjediniti se sa svjetlosnom muzikom, postati uistinu struna nebeske harfe i svjesno sudjelovati u stvaranju simfonije univerzuma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.htm