Svijetlost, osuđena na dvojnost između čestice i vala, je možda bila ono prvo duplo biće, svjetlosno prabiće iz kojeg se razvilo sve ostalo u univerzumu. Foton je najmanji djelić svjetlosti. On je svjetlost. U stanju mirovanja nema mase, ali foton nikada ne miruje, on nošen valovima koje sam svojom spiralnom dinamikom izaziva postaje vidljiv za ljudsko oko.
Dali je foton onda uopće "nešto" dok se ne pokreće i ne širi valove brzine svjetlosti?
Na to pitanje je teško odgovoriti jer onaj tko nije vidio svoje unutarnje svijetlo, tko samo misli, a ne osjeća valove svojih misli ne spoznaje ni svjetlosnu dimenziju, svoje prostor- vrijeme koje njima stvara. Pokušah brojati titraje misaone energije. Foton pleše po površini atoma našeg života i u svom prostor- vremenu stvara petu dimenziju, ne višu dimenziju nego postaje most između točke koju je dotaknuo i njenog kontinuiranog pokreta koji se pri tome širi oblikujući iz trenutka u trenutak uvijek novi prostor- vrijeme. Još nedokazana peta dimenzija izrasta iz multidimenzionalnosti našeg unutarnjeg svemira ali u svojoj strukturi ostaje uvijek četverodimenzionalna.
"Znači li to da su moje misli moje unutarnje svijetlo?" pomislih i u tom treptaju oka mi se pričinjalo da uistinu vidim misaoni dialog svjetlosti i njene sjenke u dubini svjesnosti.
Misli su svijetlost našeg malog svemira koja se nošena valovima misli širi cijelim tijelom. Svijetlost postaje uistinu naša svijetlost tek kada se sjedine svijest i podsvijest, kada naše misli dopru do svog podsvijesnog izvora.
"Ako uspijem sjediniti svijest i podsvijest, hoću li tada vidjeti zrcaljenje univerzuma u sebi i prepoznati njegove tajne?" osluhnuh treprenje u dubini duše. Sjetih se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema. Helen Keller je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
Naš mozak vidi prije nas ono što mi vjerujemo da vidimo, čuje prije nas ono što se nama pričinja da čujemo, prepoznaje prije nas ljepotu kojoj se mi kasnije divimo. U našim glavama, svake sekunde, nastaje novo umrežavanje svijeta u kojem živimo, mozak pozna multidimenzionalnost i poliperspektivnost o kojoj mi samo čitamo.
Promatrala sam sliku sa kupole iz Sistinske kapele i pokušah to još neviđeno, još nečuveno vidjeti i čuti.
Čudesna Michelangelova freska je blještala nijansama mojih boja. Ljubav, sreća i spokoj su se ispreplitali po njoj u svim svojim nijansama. U blagim očima muškarca, kojeg već dvije tisuće godina nazivamo Adam i vjerujemo da je on naš praotac, se zrcali moj san. Njegov sneni pogled lebdi prema Stvoritelju i on kao dijete koje prepoznaje oca pruža svoju ruku ka njemu. Promatram sliku i vidim i nelogičnost u našem vjerovanju.
Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?
Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendi sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Dali je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi, uranjam u metaverzum, koračam svjetlosnim moostom spoznaje.
Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj svijesti. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastajala ljubav i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima, šaputava svjetlosna energija koja je simfonijom boja stvarala nove oblike. Milijardama godina svijest univerzuma je stvarala svjetlosnu dimenziju spoznaje, stvarala je prostor i vrijeme i na svom putu kroz eone se prelamala u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvojila najjasnija ideja i u univerzmu je zasjalo sunce. Zvijezde, na tisuće njenih ideja zablještaše i širiše nebo svijesti. Iza svake nove eksplozije svijetla je ostajala energija odbačenih ideja, koja se uvrijeđena odvajala od svijesti i postajala samostalna. Svijest je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, iz otpada njene energije, nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će jednog trena progutati svijest. Roj čestica svijesti, danas poetično nazvanih leptirićima u našoj glavi, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako se iz misli razviše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metaverzum, međusvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz odbačenih ideja svijesti univerzuma nastade zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno stvarati svoju energiju.
Contraria sunt complementa, zakon vječnog zagrljaja svjetlosti i tmine je počeo stvarati svijet u kojem mi danas živimo.
Osjećanje osjećaja u beskraju svevremena, suze neba su se vraćale nebu kao oblaci i izazivale oluje, munje i grmljavinu u spoznaji univerzuma. Počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je izrastalo vrijeme.
Promatram sliku na kupoli Sistinske kapele i osluškujem osjećaje velikog renesansnog umjetnika, pričnja mi se da čujem šaptavu svjetlost njegova talenta, svjetlost koja mi priča bajku o nastanku čovjek i svijeta. Adam, nekadašnji glasnik neba, graditelj metaverzuma je nastao iz eksplozije boja. Možda je to bio tek nesretni slučaj u laboratoriju sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi još uvijek dvojstvo vala i čestice, to svjetlosno prabiće, foton se u tom sudbonosnom treptaju Božjeg oka, na kraju zlaćane spirale svijesti univerzuma odluči da kao čestica zapleše svoj nezaustavljivi ples u vrtlogu nebeskog vretena. Iz spiralne dinamike beskraja se razvilo duplo biće, tijelo sa dvije svijesti koje su se sukobljavale i grlile u isto vrijeme. U toj čarobnoj igri vretena sudbine uzburkana svijest univerzuma dotaknu dušu materije i izazva pucanje atoma, zemljom zagrmi eksplozija svijetla u kojoj se umjesto zvijezda ideja odvojiše samo dvije različite čestice i zagrljene dušom kozmičke energije počeše svaka sebe stvarati.
Kada se to dogodilo?
Prije koliko miliona godina?
Pitam sebe i sliku koja mi još uvijek svojom čudesnom svjetlošću i simfonijom boja priča priču o nastanku svijeta. Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda svijest. Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja. Svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo čovjeka, danas vlada zemljom. Zemlja je do njegovog rođenja bila samo zgusnuta negativna energija čiji se ostaci još uvijek svete vulkanima, tsunamijima, potresima, a kada svijest univerzuma zbog toga zaplače, zemlja joj uzvraća poplavama. Adam se spusto na zemlju da bi svojom pozitivnom energijom stvorio ravnotežu i na zemlji ostvario harmoniju sličnu univerzumu.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/istono-od-raja-slika-je-jo-uvijek.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen