Uranjam u veo vječnih ljepota i sjećam se plavih grozota kroz koje smo prolazili otrovani zločudnim virusom nečeg nama nepoznatog. Izranjam iz tmine tog vremena zagrljena svjetlošću sretnog trenutka, gledam san u tvojim očima i pričinja mi se da trajemo u toj lakoći već eonima. Tvoja ruka na mom ramenu sjedinjuje sjenke naših duša koje se zrcale u svjetlu neba i tmini pakla kroz koji smo koračali ne ostavljajući tragove postojanja. U plavićastim jezicima prošlih boli su ostale samo neisplakane suze, kristalno znamenje mjeseci i dana koji nisu bili vrijeme, bili su samo strahom i hladnim plavetnilom, neke zločeste duše, ogrnuti trenuci danas pretvoreni u izobličene slike naše tadašnje nemoći. U ovoj renesansi snova se sutoni izljevaju smirajima, a mi šutnjom pozdravljamo Venerine izlaske na scenu darovanog nam života. Osluškujemo tišinu sunoćavanja i tajimo jedan drugome tuge koje su nas hranile u noćima samoće. Izdigli smo se iznad zlih proročanstava plave kraljice sumraka sudbina, pobjegli smo iz čeličnog obruča hladnoće plavoga kristala nepostojanja i uronili u naš stari ljubičasti san.
http://dinaja.blog.hr/
2 Kommentare:
ne taji tugu, Carice... pusti je neka odluta do Pjesnika, obavije ga i neka tamo umre, pred njegovim nogama, nemoćna da te više ikad obuzme....
tuga me je dugo hranila, ali odlutala je u nedohvatne daljine prohujalog vremena........onog vremena kada je moja duša bolovala s njim....:-)))
Kommentar veröffentlichen