Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.
Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i proučavanje živuće geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam na početku studirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam dušom uistinu metafizika uma u fizici tijela. Iako su se redali dobro položeni ispiti, cijelo vrijeme mi se pričinjalo da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa naučenim istinama i duboko u sebi nisam mogla prihvatiti činjenicu da moj pokret nastaje samo po zakonima biokinematike.
"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali tijek pokreta na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela u sebi razviti još više svjesne spoznaje o pokretu.
"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u univerzumu mog utjelovljenog uma, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.
"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.
"Kada zatvorim oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala tada drugačije osjećam i spoznajem pokret. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom sam se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, prozirnu kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom širokom svijetu. Pri porodu se nad moju glavu, kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana, spustio, sa zvijezde pod kojom sam rođena, moj anđeo čuvar. Anđeo, vjesnik neba je u tom trenu, otvarajući vrata raja, spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj utjelovljeni um zaboravlja što je bilo i prelazi u vječnu šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala. Tada osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara moj trenutak." odgovorih mu otvarajući oči.
"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj. Sigurnija u sebe počela sam pisati svoj diplomski rad.
Prstom anđela osuđene na šutnju ćelije moga tijela plešu svoje gluho kolo i plešući stvaraju život u meni. Ona simfonija koju sam devet mjeseci slušala je nestala iz mog pamćenja, spontani pokreti koje sam tada izvodila su se izgubili u svakodnevnom kretanju, jedino je vrijeme pretvoreno u ritam mog disanja, mog krvotoka, govora i koraka ostalo isto.
Koncentrirala sam sve moje osjećaje na studiju o umijeću pokreta.
"Moj pokret" je u svakodnevici bio improvizacija posla koji sam obavljala, ali mi je u isto vrijeme dokazivao postojanost trenutka u kojem je nastajao. Početak pokreta je za mene postajao metafora procesa neprestano nastajuće i vječno mjenjajuće energije moje svjesne spoznaje trenutka, postajao je zlaćana spirala mojij misli i postajao osjećanje osjećaja. Trenutak do trenutka, cijela paleta iskrica unutar mog vremena oblikuje u mojoj svijesti, svijest o pokretu. Tada moj utjelovljeni um predaje kormilo pokretanja tijela samom pokretu i pokret postaje ispružanje, savijanje, podizanje ili spuštanje jednog dijela moga tijela. Zaključila sam da se tada gluho kolo mojih ćelija sljubljuje s vidljivim oblikom onoga što u tom trenutku činim. To je bio trenutak svjesne spoznaje u kojem sam prestala samo hodati, kuhati, prati prozore, glačati, to je bio trenutak kada je sve što činim postalo moj pokret.
Moje tijelo je cjelina, a sjedinjene svijesti o vremenu i pokretu stvaraju prostor moga tijela i prostor u kojem iz trenutka u trenutak improviziram život. Zamišljam moj pokret kao djelić integralne umjetnosti, svjedokom njenog postojanja u meni, a vrijeme kao dimenziju nedjeljivu od mog postojanja u tijelu i svijetu u kojem živim. Giordano Bruno je tvrdio da znanje nastaje iz sjećanja i ja se pokušavam sjetiti početaka filozofije o svjesnoj spoznaji. Ja doista u univerzumu moga uma vidim svjetlo i čini mi se da ono izvor energije mog samopoimanja. To moje unutarnje sunce je svijetlo kojim vidim svoje misli i nazirem početke svih mojih pokreta u mojoj glavi. Rekoh jednoga dana mentoru. Pogledao me je smiješeći se rekao.
"Ti osjećaš ono što znanstveno još nije dokazano" potičući me na daljnje razmišljanje.
"Prisjećam se Platona i njegovih ljudi iz špilje." odgovorih gledajući ga ravno u oči. Mentorova šutnja me je ohrabrila.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen