Kada stojim na obroncima svitanja, kada se utapljam u obrisima snova i izranjam u sretnom trenutku jave još uvijek ne znam kojim stazama će tog časa moj um krenuti. U treptaju oka nepostojeće budnosti, u zagrljaju svjetlosne neuzaludnosti, u vremenu tajnovite svevremenosti, u poetičnom trenutku kada se gase fenjeri i pale krijesnice i ja osjećam mirise Jakovljeva u zraku, slutim da ispred mene uvijek stoje ljestve koje me vode ka vječnoj postojanosti u krošnji svjetskoga znanja. Tajnovite sfere kroz koje prolazim su ispunjene notama odlučnosti, Jakovljeve stepenice su satkane od koraka umijeća i znanstvene odabranosti, rijeka vremena je puna kapljica iskrenosti, slap trenutaka u kojem se zrcale nebeski dvori, hridi na njenoj obali čiji usponi su srcem savladani i čarobna melodija duše koja sretnim životom romori. U krošnji spoznaje osluškujem šaputanje srodnih duša, šapate duša vode, svjetlosti, zemlje i zraka, šapate vječnosti u sretnom trenutku ove čudesne budnosti, melodiju ovog trenutka punog svjesnosti. Jakovljeve ljestve satkane od tkiva Orionovog sazviježđa, od plesa tajnovitih Plejada, zvjezdani prah u beskrajnom nizu, mliječna staza na kojoj iskrice svjesti pale svjetlost snažnu. Na tome šaputavom putu spoznaje Venerino biserje mi je uvijek blizu, daruje mi sreću, mir, spokoj i tišinom bezvremena mi u jutrenju svakom odaje novu poruku, istinu mojoj znatiželji i mom čuđenju važnu. Na vrhu, u zagrljaju bezvremenog neba, u blještavom beskraju unutarnjeg svemira, u žuboru vječnoga mira, šapat tajnovitog izvora melodiju svevremena stvara i moju dušu u svitanju svakom u pustolova na vratima znanja pretvara. Drhtava i postojana, treprava i čvrsta duša se uspinje ljestvama bez kraja, uranja u zagrljaj drevnih krugova, uspinje se ka piramidama, pokušava pokretima svojim kvadrirati kružnice, druži se sa iskricama svjetla, druguje sa nitima zlaćanog vretena, sa tkivom svemira pleše menuet i svojom snagom grli cijeli svijet. Uspinje se ljestvama do spoznajnog vrha, uranja u krošnju kozmičkih zakona, ubire nove spoznajne cvijetove, prebire po strunama znanstvene harfe i šapuće sa svjetlosnim zracima o novim, tek naslućenim znanstvenim dostignućima. To je ono što nazivam postojanjem svojim, postojanjem u zagrljaju mudrosti i znanosti, postojanjem u izboru satkanom od znatiželje, čuđenja i žudnje, postojanjem u kojem samo sretne trenutke spoznaje brojim, postojanjem koje na svakoj stepenici Jakovljevih ljestvi osluškuje romor, šaputanje novih vizionara, osmijehe novih sanjara, glas njihovih snoviđenja. Na tom šaputavom putu susrećem uvijek nove misli, miluju me nove hipoteze, dodiruju me nove istine, istine naslućene u zvjezdanoj poeziji znanstvenoga neba našeg ovozemaljskog svevremena.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen