Kozmologija svijesti, još uvijek neizbrušeni kristali spoznaje, neotkriveni zakoni našeg unutarnjeg beskraja, tajanstveni ritam svemira, taj čudesni romor nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, nam još uvijek priča bajku o nastanku čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i rađanju života. Jakovljeve ljestve, vječna vrtnja kozmičkog vretena, spiralna dinamika našeg genoma, otkrivena šifra našeg postojanja u vrtlogu svevremena je najljepša bajka ispisana slovima od snova u brevijaru života. Čovjek se rodio na obroncima stvarnosti i sna, iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz ljubavi, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja. Sjedinivši u sebi i jedno i drugo čovjek u sebi nosi prvu vatru života, šaputavu iskru vječnosti, a oko sebe širi svjetlosni zagrljaj ljubavi. Pa iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u svojoj ranjivoj duši skriva rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, spiralnu dinamiku bezvremena, svjetlosnu muziku, tajanstveni ritam svemira.
U jednom davnom treptaju Božjeg oka, u trenutku kada je nevidljiva ruka sudbine požnjela vlati tmine i prosula sjemenje svjetlosti svevremenom na livadi od snova je niknuo najljepši kozmički cvijet. Čudesni roj čestica svijesti, kao trepravi leptirići spremni za obranu cvijeta univerzuma, zaplesaše predivan ples na svjetlosnom balu u velikom svjetskom teatru i tako nastadoše osjećaji sreće, tuge, boli i straha. Osjetivši strah od uzburkale beživotne materije, svijest zaiskri kristalima tuge. Ecce homo, zatitraše svjetlosni zraci sonatom života, zadrhtaše baladom sudbine iz koje će izrastati ljudi od krvi i mesa, ljudi dobri i sretni, ljudi sa srcem koje će u sebi nositi ostatke ljepote, blještave kapljice sa izvora sna. Proizašli iz ritma svemira, rođeni na granici između sna i stvarnosti, mi još uvijek nismo sigurni gdje se skriva Raj, to željeno carstvo, Atlantida, Država sunca, Utopija koja još uvijek nije prestala biti utopija. 200.000. godina, postajanja Homo sapiensa, je treptaj oka u odnosu na vječnost u kojoj se svijest svemira razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo u strahu od osvete neba, vjerujući u jednu veliku laž koju su nam crkveni mudraci jednom davno nametnuli. U velikoj, nikada do kraja napisanoj, knjigi o kozmologiji svijesti Uranija još uvijek piše zvjezdanu poeziju o čovjekovoj duši. Kada utonem u dubine njenih zapisa tada spoznajem da čovjek nije istjeran iz Raja, čovjek nosi Raj u sebi, čovjek svojim postojanjem i trajanjem u tajnovitom ritmu svemira, pokreće zvijezde i planete, čovjek nosi u sebi vremenski stroj, misaono jezdi na nebeskim vrancima, svaki čovjek na kraju svog ovozemaljskog životnog puta jezdi ka svojoj zvijezdi. Probudimo se osjećajući tajnoviti ritam svemira, sjedinimo u sebi teorije relativiteta i kvanta, vjerujmo u ostvarenje Einsteinovog sna, jer strahovima u ovoj, od okrutnih ljudi izmišljenoj, okrutnoj priči mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo krenuli na ovo dugačko bezvremeno putovanje svevremenom.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen