taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 12. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i arhipelag istine.






"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je ila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se neki Bog igra kroz mene. " Friedrich Nietzsche.







Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.  A onda osjetih da mogu letjeti, da mogu prevariti silu teže, da mogu u svom ludili dozvoliti duši da zapleše svoj tajnoviti ples sa gravitacijom. Tada dozvoljavam djejtetu u meni da me nosi u beskraj i bezvremenost, dozvoljavam djetetu da živi svevremenost u kojoj se grle mit, legenda, filozofija i trenutak, ovaj sretan trenutak spoznaje da u svakoj metodi kojom se služimo ima pomalo ludila, mora biti malo dječjeg ludila. Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost ljudsku zauvijek probuđenu. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći iz ljudskoga života. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.
U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka. Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.





Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.
Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.
Danas moje misli kao leptirasta galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale ponekada tužni snovi, ali ljubav prema čovjeku, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme strahova i nesvijesnih stanja ruši i ne dozvoljava strancu da se kao slijepi putnik opet u galiju smijesti. Karta uspomena iznjedrena iz davnih događanja, pohranjena u riznici srca, tek ponekad se kao magloviti oblak nad dušom javi i prisjeća na prošle bure na pučini životnog oceana.
Ucrtah nove karte u svijesnosti svojoj, promijenih smjer galiji života. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer danas osjećam u tijelu onaj tihi nemir i više sjećanja na ljepotu snoviđena proteklih dana.
Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi, u snovima ljubav srcu osvijetljava taj put i onda se srce srcem srcu u sunčani zagrljaj uvijek vrati. Galija života danas kormilari srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, u dubini duše jedna zvijezda blista, iskri snagu, toplinu, svijetlost oku šalje, ušima ne dozvoljava da ogluše pred tužnim vapajima nekog drugog srca. Ljubav, skiper dobra srca, moju galiju bez stranca, bez slijepog putnika u duši, sunčanim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci duševnog smirenja uvijek sretno sidri.
Umjetnost, peotika didaktike je najbolji put ka odkrivanju stranca u nama, stranca koji nam često postavlja barijere, gasi unutarnje sunce i ne dozvoljava da spoznamo i sebe samoga u trenutcima duševnih i tjelesnih boli. Poezija istinskih poeta budi u nama poeziju misli i mi onda stihom možemo izreći puno više nego što izgovaramo jezikom čistoga razuma.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/

7 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

"Kad te ljubav zove. slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.

A kad vam govori, vjerujte joj.
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolotila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.

Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života.

Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,

U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.

Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite ne valja da kažete: «Bog mi je u srcu», nego radije: «Ja sam u Božjem srcu.»

I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.

Lubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni.

Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radnosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zavaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama."

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

''Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti. A kad vam govori, vjerujte joj. Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj. Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu, tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uza zemlju. Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolotila.Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila. Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete, a onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir. Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života. Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak, bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi, u svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati, jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad ljubite ne valja da kažete: «Bog mi je u srcu», nego radije: «Ja sam u Božjem srcu.» I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem. Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni, ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje: rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.Upoznati bol prevelike nježnosti.Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
i krvariti s veseljem i radnosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zavaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; vratiti se večeri kući sa zahvalnošću; i onda zaspati s molitvom zaljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.»

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

''Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti. A kad vam govori, vjerujte joj. Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj. Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu, tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uza zemlju. Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolotila.Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila. Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete, a onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir. Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života. Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak, bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi, u svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati, jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad ljubite ne valja da kažete: «Bog mi je u srcu», nego radije: «Ja sam u Božjem srcu.» I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem. Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni, ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje: rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.Upoznati bol prevelike nježnosti.Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
i krvariti s veseljem i radnosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zavaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; vratiti se večeri kući sa zahvalnošću; i onda zaspati s molitvom zaljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.»

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

''Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti. A kad vam govori, vjerujte joj. Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj. Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu, tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uza zemlju. Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolotila.Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila. Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete, a onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir. Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života. Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak, bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi, u svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati, jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad ljubite ne valja da kažete: «Bog mi je u srcu», nego radije: «Ja sam u Božjem srcu.» I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem. Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni, ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje: rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.Upoznati bol prevelike nježnosti.Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
i krvariti s veseljem i radnosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zavaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; vratiti se večeri kući sa zahvalnošću; i onda zaspati s molitvom zaljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.»

Unknown hat gesagt…

da draga sjenko to je ljubav....hvala ti na predivnom komentaru......:-)))

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

malo je dugačak... ali dobar...

Za sreću je potrebno tako malo,što treba činiti? hat gesagt…

ajme, 1 komentar se 3x pojavio: znam zašto! nije mi htjelo prihvatiti, pa sam onda još 2x pisala isti...

please, Carice, obriši 2 ista, neka ostane samo 1 :) djelujem si kao bez-veze žena koja nema pojma o stavljanju komentića na postove :)