"Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu.
"Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi Svijest univerzuma.
"Ti si glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu.
"Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj koji moraš sama naučiti misliti."
"Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno sama sebi.
Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neproduktivnost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije i širenje mog malog univerzuma. Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati.
Tišini prekinu glas iza mojih misli.
"Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti."
"Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti.
"Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje.
Prisjetih se Dalieve slike Narcisa i shvatih istinitost Anđeoskih riječe. Dušu tem možeš vidjeti unutarnjim očima, nju nitko ne vidi da nas samih. Poželjeh ponovo krenuti ka vrhu planine i na stazi kojom sam već jednom kročila sresti isti onaj osjećaj.
Sada stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, moj anđeo čuvar.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu o ljubavi." začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje" anđeoski glas je odavao upornost i spokoj njegova bića.
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo čuvar u čijem pogledu prepoznah boje sna, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. To nije bila ljubav prema muškarcu, ne ljubav prema majci, ne prema prijatelju, nego ljubav skupljena u actus purus, prvog pokretača koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.
Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio istinski trenutak sjedinjenja mitova i legendi s onim još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/ljubavna-pria-kuc-kuc-sveti-petre.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen