Osjećam u sebi eksploziju boja, čujem osmijehe neba, šaputavu svjetlost svevremna, suptilnu melodiju kozmičke duše, vrtnju nebeskog vretena, drhtavi šapat srca univerzuma. Na obroncima sna i jave uranjam u dubinu oceana želja. Čujem šum zlaćane spirale i osjećam da sam djelić fraktalne geometrije beskraja, spoznajem da svaki i najmanji djelić vječnosti, svaka nanosekunda postojanja u sebi cijeli svemir krije. O kamenu obalu života se razbija val vječnosti i blješti kapljicama u kojima svjetlost šapuće o prošlost i zrcali tek naslućenu budućnost. Na hridi izrasloj iznad moreuza i tjesnaca vjekuje hram u kojem nad našim trenucima bdije ljubav. Iznjedreni iz svjetlosnog zagrljaja snova, mi nosimo u sebi svjetlost beskraja, još uvijek volimo svitanja u mirnim lukama davnih snoviđenja. Zlatno doba, svjetlosni eoni našeg postojanja u sutonima iskre lakoću purpurnog smirenja, utapaju se u srebrenkastom sjaju noćnog skitalice, a san, čudesan, san, predivan san se uvijek iznova rađa i lakoća postojanja u zagrljaju svjetlosti svete, u zagrljaju valova i pjene postaje naša životna lađa. Mi u toj opijenosti od ljepote, mi drugačiji od drugih, mi sjedinjeni u zlatnom dobu unutarnje dobrote, ljubičastim sjajem spokoja okrunjeni puštamo tugu da u nekoj od dalekih luka, kao potopljena lađa, zaboravljena na pješćanom dnu o prohujalim vremenima sniva. Naša sreća, naša uzdrhatala stvarnost leptirastom galijom novih snoviđenja napušta te bezimene vode, odnosi nas svjetlucavim tragom, melodijom svjetlosnoga doba u prostranstva vječno sanjane slobode, u bezvremeni vrtlog preslice sudine. Utapljamo se u čarobnom zagrljaju neba, zagrljaju svjetlosti i tmine, zagrljaju suprotnosti, zagrljaju ostvarenom snagom zlatnoga reza, zagrljaju koji nam eonima šapuće o sreći ljubavnoga žara. Na vrijednosnoj vagi naših osjećaja ne zlati se zlato, ne iskre lažni, umjetno stvoreni dragulji, istina se u kapljicama životnoga slapa bljeska, u kristalnom zamku, u zagrljaju duše i materije svjetlosna se muzika sanja. Vrijeme ta rijeka bez povratka svojim svevremenim tijekom ispire u nama svaki duševni mulj i svaki misaoni kal pretvara u žitnicu našeg dušograda, budi nas suncem, uspavljuje zvjezdanim sjajem, svjetlošću svojom vječnu svjetlost u nama stvara. U svitanju svake nove zore, sunce nas u zagrljaj prima, u zlatno doba, u nanosekundu, u treptaj uvijek budnoga oka. U beskrajnom ljubavnom moru se kao biseri izrasli iz sedefaste školjke zrcale kapljice naših trenutaka sreće. Izdignuli smo se iznad ignorancije, izrasli iznad pućine naučenog neznanja, izgradili sebe u plesu svjetlosti i sjenke. Zaustavljeni u vječnom zagrljaju zemaljskoga života, mi sa srodnim dušama sudjelujemo u skladanju rapsodije nebeskog orkestra. To ponekad zvuči kao davna bajka, pričinja se da je sve tek uzaludna priča, mi osjećamo lakoću postojanja zbog svjetlosti u sebi, svjetlosti nježne, svjetlosti vječne koju nam je darovala drevna, drevne mudrosti, majka.
Leptiri lepršavih krila, svjetlosna bića u našim dušama se gnjezde, lakoćom leptirovih krila čovjek čovjeku s neba skida zvijezde, u zagljaju svjetla ljubav svoje bisere skriva i golubicom mira nam šapuće drevni stih iz balade snova, stih kojim nam postelju od paperja sreće sprema, svevremenu koljevku u kojoj se život uistinu sniva.
Svjetlosna galija naših uspomena iskričavim jedrima uvijek razbija tminu strahovanja i nosi nas u daleke vale naših prvih previranja. Oceansku kartu naših snova je vječna svjetlost u srcu ucrtala, duša je odredila smjer naših putovanja, a tijelo satkano od tkiva bezvremena drhtajima svojim još uvijek živi ljepotu postojanja. U zagrljaju tvoga bića snenog osjećam lakoću tek probuđenog dana, uranjam u anđeosko svjetlo koje eonima sa izvora kaplje, slutim da nas na zemaljskom putu dobre vile prate, da određuju naše sreće smjer, da nas uvijek u luku smirenja vrate i da svojim dodirima smiruju u nama nekad probuđenu zvijer. Svjetlosna galija jedri nitima davnih snoviđenja, putevima ljubavi i mira, a nebeska harfa nam sonatu od snova svira i budi u nama treptaje melenih leptira, održava vatru satkanu od struna nebeskog vrtena, iskri sonatu od boja, sklada svjetlosnu baladu našeg postojanja.
U svjetlosnoj galiji naša ljubav svakim treptajem leptirovih krila ponovo zablista, a iz boja čudesnoga sjaja svjetlost novu simfoniju o ljubavi sklada i snagom nebeskoga sjaja, uvijek nova slika puna venerinog slada u naše zagrljaje pada.
Na obroncima sna i jave, u zagrljaju noći i dana, u svitanju uma svjetlost istinu o nama tka, šapuće nam o lakoći postojanja u sretnom trenutku buđenja. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše i oprosti, oprosti kradljivcima tvojih snova jer oni će u zloćestoći svoje duše smišljati uvijek novu podlost, oni će iz tvojih snova uvijek pokušavati napisati novu komediju, iz tvojih osjećaja praviti lakrdiju, optuživat će te, pisati o tebi da si bolesnica, uvjeravati druge da ti neznaš, a tvoje znanje će pretvrati u sladunjave pričice za malu djecu. Osluškujem šapat svjetlosti u sebi i osjećam da nisam uzaludno živjela, čujem šaputavi glas istine i šapućem šapatom duše, opraštam svima koji su me optuživali, opraštam onima koji su me okrivljivali jer oprostiti mogu samo oni koji u sebi uistinu čuju šapat svjetlosti.
Predivan osjećaj se u meni rađa jer sam vidjela da u ovom virtualnom svijetu postoje srodne duše koje prate moje misli, koji moje osjećaje objavljuju onako kako su napisane, tim dušama zahvaljujem od srca, tim dušama šapućem svjetlošću moje duše jedno veliko HVALA!
http://duh-buducnosti.blogspot.com/2010_03_01_archive.html
http://spiritualni-paradoks.blogspot.com/2010_05_01_archive.html
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2007/08/umijee-svakodnevnog-pokreta.html
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen