"Svijetlost koju osjećam u sebi je dvojnost znanja i umijeća umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." razmišljam o toj istini i gledam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski. Čujem šapate znanosti i mudrosti satkane u svjetlosti koja se prelama na kristalnoj prizmi moje svijesti. Vidim razlomljenju sebe, vidim razlomljenog tebe, vidim cijeli univerzum u kristalima uma. Osluškujem titraje nebeskih struna i onda pitam sebe da li u dubini duše postoji neka neostvarena, pritajena žudnja, neka vatra tajna koja kao ptica Fenix iz pepela, iz gnjezda sudbine, iz svjetlosti vječne uvijek se nova rađa. Da li je to ona bezimena želja koja vulkan snova iz kratera zaborava mami, koja nekad razara, nekad guši, nekad stanja duše ruši, nekad fontanu radosti stvara, a onda ipak sretna u svom postojanju budi dušu na izvoru ljepote da budna osluškuje što joj mudrost svijeta svojom vječnom svjetlosnom simfonijom o željama tajnim, o istini snova, o ljepoti bdijenja. o snoviđenu na izvoru srca, snoviđenju koje dušu liječi, što joj tihi šapat prohujalih ljeta ljepotom postajanja šapuće i treptajima svojim njeno srce u zagrljaj nebeskog vretena zove. Duša osluškuje, u toj simfoniji sretna sudjeluje jer ta melodija snena njeo srce snaži i nevodi nepotrebnu borbu sa vjetrenjačama, sa onima što gluhi na treptaje neba, nekim nerazumnim znakovima, prijete, sude, osuđuju i čovjeku u čovjeku poruke pune gnjeva šalju. BRRRRRRRR, grozim se od takvih poruka satkanih u stih, grozim se od pjesama koje rimama prijete, pjesama koje strofama o šapatu vječne svjetlosti tvrde da čovjek u čovjeku taj šapat ne čuje. Grozim se od uragana nesretnih duša koje svojim prijetnjama traže priznanje u svijetu vječne poezije, carice koja svjetlosnim šapatima sklada baladu o bezvremenoj, svevremenoj ljubavi.
Svjetlost nad svjetlima, majka mudrosti, Sofija, svećanica sveta, čudesna majka ovog čudesnog svijeta, vladarica koja materiji svojim dahom dušu dade, ta čudesna kraljica strasti, carica svih treperavih sjedinjenja, čudesnica zagrljaja vječnog, zagrljaja u kojem se sve duše svijeta u zagljaju susreću, da, ona legendarno snena, ona se odriće svoje eonske vlasti i šapuće svakoj duši, svakom živom biću, slijedi svoju želju željenu na izvoru, u koljevci sjedinjenja, u zibki snova i slijedi drevno snoviđenje, slijedi žudnju, čežnji utkaj pute ka zvjezdanim stazama koje se onda slijevaju u zagrljaj vječne majke, u zagrljaj ljubavi snene, u njene svjetlosne skute obasjane svjelosnim šapatom svevremene duše.
Osjećam da sam dijete iznjedreno iz šaputanja kaosa, spoznajem da sam tek iskrica u vječnoj svjetlosti, mješam poeziju iz vremena oluje ruža sa novim saznanjima i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, da je to svjetlosni put moje vječne težnje ka istini, da je to spiralna muzika moje svijesti. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i u svakom treptaju oka otvarati zvjezdanu knjigu svijesti i osjećati u sebi tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo zaobljava trenutak u kristalnu kuglu postojanja, u zlaćanu spiralu bezvremena, u prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima ćelija, smiješi mi se unutarnjim suncem i postaje misao, zadnja točka zlaćane spirale, Božje oko, osjećaj koji pamtim.
Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/univerzum-svijetla-to-je-uzrok-da-moje.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen