Varijacije na temu, agonije i ekstaze uma u zagrljaju prostor- vremena.

U naš mozak se, putem osjetila, svaki trenutak slijeva gigantska rijeka utisaka iz našeg tijela i iz svijeta oko nas. Mozak svojim besprijekornim djelovanjem pretvara te podatke u našu svijesnu spoznaju. Da bi to bolje razumjeli usporedimo tu ogromnu rijeku podataka sa slapovima brdske rijeke i trepnimo jednom očima. Trenutak svjesne spoznaje je obuhvatio samo jednu jedinu kapljicu te ogromne vode. Rijeka sjećanja, legendarna Mnemozina se nalazi u našim glavama, u njenim kapljicama se zrcali naš svjesno proživljen život, naša svjetlosna dimenzija prostor- vrijeme. Vrijeme je rijeka bez povratka, ono nas ždere kao što je Kronos žderao svoju djecu, tvrde oni koji se ne žele upustiti u misaonu spoznaju svog prostor- vremena, oni koji tuđe vrijeme kupuju, a svoje prodaju ne razmišljajući o trenutku kao najdragocjenijem djeliću njihovih života.Tko svoje vrijeme štedi taj ga doista i gubi. To smo najbolje spoznali čitajući knjigu "Momo" od Michael Ende. Gospoda u sivim odjelima vladaju Mominim svijetom i nagovaraju ljude da svoje vrijeme ne troše uzalud nego da ga šparaju. Uče ih kako da svoje sekunde, minute i sate ulažu. Ali gospoda u sivim odjelima su kradljivci, oni ne uvećavaju tuđe uloženo vrijeme nego ga troše na cigare. To je Endeova alegorija na politiku kapitalizma sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali ona nije tako izmišljena kako nam se pričinjavalo kada smo čitali knjigu ili gledali film "Momo".

PRIČA O DJEVOJČICI MOMO

ulomak iz knjige ''Momo'', Michael Ende 1973,

''Ono što je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je : slušati. Pa to baš i nije nešto osobito, reći će možda neki čitatelji, slušati bar svatko zna. No, to je zabluda. Samo rijetki znaju zaista slušati. A onako kako se Momo razumijela u slušanje, to je bilo sasvim, sasvim jedinstveno.Momo je znala slušati tako da su ljudima iznenada na um padale vrlo pametne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno slušala, poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Pri tom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi. Znala je slušati tako da su zbunjeni ili neodlučni ljudi odjednom točno znali što hoće. Ili bi se plašljivi iznenada osjetili slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potišteni postajali puni pouzdanja i radosni. A kada bi netko mislio kako mu je život sasvim promašen i beznačajan, kako je on sam tek jedan među milijunima, netko tko uopće nije bitan i za koga bi se zamjena našla isto tako brzo kao i razbijen lonac, kad bi otišao i sve to ispričao maloj Momo, još dok bi govorio, postajalo bi mu na tajanstven način da se jako vara, da on, kakav je, postoji među ljudima jedan jedini put i da je zato, na svoj poseban način, važan za svijet.

Eto kako je Momo znala slušati !''

Danas nas takozvani "manageri vremena" pokušavaju uvjeriti da je vrijeme novac, ali "Momo" ima drugačiji kraj, gospoda u sivim odjelima moraju pobjeći iz njenog svijeta. Momo ih je naučila slušati, naučila ih je spoznavati sretne trenutke postojanja. Stanovnici ponovo imaju vremena, dovoljno vremena da se na svom putu do posla dive izlozima punim cvijeća i da se na ulici poigraju s djecom. "Manageri vremena" nas uče danas da je vrijeme skupo i prisiljavaju nas na trgovinu njime. Prostor- vrijeme je spiralna dinamika našeg uma, svjetlosna dimenzija koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku događanja sami sebi stvaramo. Nije istina da smo mi u stresu jer nemamo vremena, istina je da mi nemamo vremena jer smo u stresu, jer zaboravljamo osluškivati svjetlosnu muziku svoje i tuđe duše, jer su dugi razgovori o "ničemu" pali u zborav, izgubili se u Letinoj rijeci koja se isto nalazi u nama samima. Teoretsko znanje je osnova svih naših djelovanja, mi smo osuđeni na analitičko i umreženo razmišljanje, mi moramo biti prilagodljivi i spremni na ustupke prema samome sebi, a onda i prema drugima. Trenutak u kojem se zaustavimo i osluhnemo zov slobode, naše unutarnje slobode, trenutak u kojem osluhnemo vapaj duše kojoj smo pružili ruku pri susretu, taj trenutak je najvrednije što posjedujemo jer on će blještati kao dragulj u našim uspomenama. Pročitajmo još jednom kultnu knjigu o kradljivcima vremena, vratimo se u vrijeme djetinjstva kada smo učili slušajući bajke koje su nam u pričali roditelji. Osluhnimo tugu prijatelja, žalost poznanika, nesigurnosti virtualnih duša. Okrećući glavu od virtualnih suza, zatvarajući uši da nečujemo šaputavu svjetlost ucviljenih duša, brišući poruke ispisane slovima straha mi uistinu gubimo vrijeme, jer  pri tome gubimo sebe, gubimo čovjeka u sebi. Postajemo manageri vremena koje nam uistinu ždere sretne trenutke postojanja.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28277