Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,
da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pisanju..
Pablo Neruda
Zagrljaj, taj tihi šapat pjesnkove duše, u sebi grli sva ustreptala srca i dodirom lakim, stihom izraslim iz zagrljaja muze ostavlja svijetlosni trag na kojem se iskre radosti suze. I onda ne trebaju riječi jer tijelo kožom sluša, kožom ljubav ljubavlju grli, kožom prašta srcu nevjeru, duši nepovjerenje. U zagljaju poezije čudesnog pjesnika svijetlost se rađa i smrt, ta utvara tajna, tada postaje laka. Dlanovi nevinost nose, na njima vjekuju trenutci prvih zagrljaja, na njima ostaju tragovi prvih ljubavnih treptaja, na njima se zrcale prve ljubavne tajne i blješte sve isplakane suze. Zagrljaj, taj suptilni govor tijela, šapat duše, pjev srca, zagrljaj neba, zagrljaj sna, zagrljaj ljepote satkan od trepravih struna vječne dobrote. Često riječi postanu suvišne, jer riječi su ponekad teške kao oblaci crni što kriju sunce, što prijete olujama, munjama, grmljavinom srca. Kada tuga dušom zavlada, kada se lakoća postojanja u odoru nepovjerenja skrije, kada u pogledima strah stoluje, tada zagrljaj meki odu ljubavi sklada i u dušama zaiskri nova nada. U dobru i u zlu, na raskršću želja, na zaleđenoj stazi nepripadanja, odustajanja, rađanja i umiranja, zagrljaj premošćuje sva duševna nepostojanja. Zagrljaj, taj vječni dodir neba, to paperje meko, je treperavo gnjezdo u kojem se rađamo i umiremo.
http://www.webstilus.net/content/view/9073/70/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen