Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i beskrajnost sna.

Ovo je moj davni san o beskrajnosti našeg postojanja u svjetlosnom zagrljaju dimenzije prostor- vrijeme. Opisala sam ga u vremenu kada sam još nesigurna misaono lutala bespućem univerzuma, drugovala sa skitnicom mjesecom, plesala sa zvjezdama, vjerovala da se Anđeli kriju u bumbaku kozmosa i tražila izvor iz kojeg izvire energija koju nazivamo ljubav. Tada još nisam bila sigurna da se ta čudesna vrulja nalazi u dubini mog malog univerzuma, da se u nju sljevaju osjećane ponornice moje nutrine. Danas, mnogo godina kasnije, osjećam tu vrulju u dubini svijesne spoznaje, čutim lepršanje svjetlosnog prabića u dubini uma, ali ipak s vremena na rijeme prolutam drevnim snoviđenjima.  

Stajali smo na obroncima sna i jave, nebo je blještalo zlatnom kišom, a ispred nas se iznenada podigla duga.
"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče pjesnik.
"Možda ćemo jednom ipak naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnuh sneno.
"Materija sna dolazi s neba, to su sitne strune koje plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."
"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija." rekoh mu promatrajući kako se oblak pod sunčevim zracima uistinu preobražava u Trojku.
Zadivljeno smo promatrali srebrenastu Trojku letećih konjića.
"Događa se čudo." šapnuh
"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."
"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija." glas je dolazio iz beskrajnosti sna.  
"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo pjesnik i onda iznenada zašuti.
Iznenada se ispred nas prosuše Jakovljeve ljestve. 
"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." rekoh iznenađeno.
"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći me odgovori pjesnik
Uspinjući se stepenicama začusmo smijeh neba. Smijeh je odzvanjao beskrajosti toga čudesnog sna, zvonio ja kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.
"Ovo je svitanje koje svjetlošću stupara sprši tmine grijeha.Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one, što u ljubav vjeruju,od tmina grijeha i od opačina otima,vraća milosti i pridružuje svetosti. Ovo je noć, u kojoj je ljubav raskinula okove smrti i kao pobjednik stala među nas"

Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, naš smijeh otvori vrata neba i pred našim očima se ukaza lik sa Torinskog platna. 
"Ovo je Bog." pomislih i osjetih kako se moja misao spaja s pjesnikovom u energiju iz koje je izrastao prostor u beskraj pun sunca.
"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi. Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše kreposti. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. Vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."
Smijeh je postajao vjetar, lik je nestajao u zlaćanom oblaku a njegov glas je postajao svjetlosna muzika tog čarobnog trenutka. Pjesnik je šutio i gledao u beskraj. Na njegovom licu se pojavi čudesan izraz, neopisiva ljepota spokojstva. Iznad nas je kružila nebeska ptica, ptica u kojoj su sjedinjene sve istine svijeta.

Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova, međaši vremena, ta čudesna straža srca, duša snena svjetlost i tminu trepereći grli, dok beskrajem, carstvom snoviđenja velika nebeska ptica čovjeka poziva na dnevna skitanja, budi ga umilnim zvukom balade svitanja. Koplja satkana od nevidljivih niti, krila prozirna spletena od sanja, njihov treptaj muzika nečujna ali duši znana, simfonija koja život svitanjem rađa. Noć odlazi nošena otvaranjem orlovskoga oka vjeđa, a srce napušta ljepotu leptirastih lađa.
Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije. Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče.
Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica, a život širi mirise ljubavnih cvjetova. U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako sa otrovanom strijelom na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom ta nesretna duša napinje luk i drhtavom rukom osjećaja siromaha, pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka. Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša strijeli njenoj promijeniše smijer i ja vidjeh božanskoga orla kako nad jutrenjem ovim umjesto mržnje i straha iz kljuna prosipa niti vječnog zlata. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom vidjeh porte raja i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno u sudbinama sretnim prisutna Danteova nebeska ptica.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/demokracija-meu-zvjezdama-kao-da-je.html