Homo homini lupus est, u Plautusovoj komediji "Magarac" se prvi puta javlja ta sentencija, Thomas Hobbes ju je uveo u filozofiju, danas se javlja u mnogim studijama o čovjeku i njegovoj duši, o njegovom karakteru, o njegovoj svjesnosti. Čovjek je čovjeku vuk je misao u koju ja jednostavno ne vjerujem, odbacujem je jer u svakom čovjeku tražim samo čovjeka. Ne želim, ne mogu vjerovati da smo krenuli legendarnim stazama Kaina i Abela, ne vjerujem da smo se izgubili u Steinbekovoj viziji svijeta i krenuli "Istočno od Raja", ne vjerujem da smo zalutali kao Radićeve guske u magli tuđih proročanstava, ne vjerujem u ružna snoviđenja. Čovjek čovjeku nije vuk, jer ako se probudi izgladnjeli vuk u čovjeku onda čovjek postaje samom sebi vuk, sam sebe ždere u pustoši svoga nesretnog srca, sam žednja u izgorjeloj zemlji svoje duše i zadnjim snagama traži zelenu oazu spasenja svome nesretnom biću. Vjerujem u izreku "kolo sreće naokolo, tko bi gori sad je doli.......", vjerujem u izreku "tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada", vjerujem u snagu ljudskog uma i njegovu samospoznaju, u njegovu samoosjećajnost i sigurna sam kada čovjek u čovjeku prepozna vuka u sebi pokuša ga pripitomiti, pokuša to prestrašeno živo biće u sebi usmjeriti zvjezdanim stazama svoje probuđene duše, pokuša ga osvijestiti svjetlosnom muzikom mjesečeve sonate svoga unutarnjeg neba. Vukovi napadaju samo kada su gladni, kada se boje čovjeka koji nije osjetio čovjeka u sebi.
Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uokvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira iznjedreno iz srca univerzuma.
ČOVJEK ČOVJEKA U ČOVJEKU JE ČOVJEKU LIJEK!
http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen