Stigme su tragovi, rane, bolne senzacije na mjestima na tijelu gdje su Isusu Kristu nanesene rane tokom njegovog raspeća. Kraj Poslanice svetog Pavla nam kaže,
„Nosim na svom tijelu Isusove znake“ , a dlan je okno naše duše, zrcalo našega srca. Dlanom osjećamo, gledamo, slušamo. Dlan i mozak se usporedo razvijaju u embrionalnoj fazi, izrastaju iz istog tkiva. Dlan ima najveće mjesto u osjetilno- motoričkim kartama našega mozga. Slika koju neki nazivaju morbidnom je zrcaljenje naše duše u trenutcima svjesno spoznate ljubavne boli. Ovu sliku mogu razumjeti, doživjeti tek oni koji su uistinu voljeli jer tek oni koji ljubav nose u sebi znaju što je bol rastanka, onog na par dana, onog na par mjeseci ili onog zauvijek. Oni koji neznaju što je ljubavna bol nisu nikada voljeli i nisu nikada praštali, jer jedino prava ljubav ponekada fizički boli, boli kao vatra, boli kao zabadanje trnja u meso, boli i prašta u isto vrijeme. Isusove stigme su dokaz istinske ljubavi.
Bol, tuga, sreća, svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Na vratima vremena je sve osunčani san u kojem sudjelujemo u stvaranju najsuptilnije simfonije univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju vječnog božjeg sna. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u san.Tu spoznajem zašto je Krist umro tijelom čovjeka, zašto je podnio bičevanja, zašto je podnio ranjavanja, raspinjanje na križ i zašto je uskrsnuo. Prava ljubav uskrsne uvijek, ljubav je neuništiva energija, ljubav je život, a život je ljubav sa svim njenim usponima i padovima.
Shvatila sam prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna, ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako odlaze. Na dlanovima osjećam nježnost zagrljaja i fizičku bol rastanka u kapljicama krvi iz oluje ruža. Osjećam Kristovu snagu u dubini duše i bol prelazi u žudnju i čežnju za ponovnim susretom. Vječna stigma me prisjeća da treba znati opraštati sebi i drugima, da duševna bol prestaje biti bol kada ju svjesno proživimo, kada u njoj izrastemo iznad nje i pretvorimo je misaonu sliku koju nosimo u galeriji uspomena kao što nosimo sliku sa Maslinove gore sjećanje na ljubav koja je uskrsnula nakon svih mučenja.
Mislili smo jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima. Suton je otvorio oči neba, da ne zalutamo u tmini strahova, a šapat duše univerzuma je dotaknuo moje uzdrhtalo srce. Noćas se nad mojim čelom prosula mliječna staza, zvjezdani put ka nekoj novoj istini. Kiše su počele, a mi smo spavali na spavali na jastucima želja.Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža. On mi je objasnio mjesečinom tugu rastanka. Ispijali smo vino sreće, suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja, jedini tragovi na mojoj svilenoj postelji. Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu i prosu kao zlaćanu prašinu Jakovljeve ljestve, Ljubav stvori dvorac među zvjezdama, mliječnom stazom povezani, u krugovima sna sjedinjeni više se nikad nismo morali rastajati. Utonusmo u ljubičasti san.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen