Što je uzrok da naše oči vide izlazak sunca?
Zašto se igla na kompasu uvijek okreće prema sjeveru?
Zbog čega se dva istovjetno nabijena elektrona uvijek odbijaju?
Kako i od kuda znaju naše oči, igla na kompasu i elektroni što im je činiti?
Ono što sačinjava esenciju nebesa, zemlje, zraka i vode je osnova ljudskoga života, a svijetlost, ta tajnovita ljepotica, još uvijek nedovoljno proučena kčer drevne mudrosti, sve to nosi u svojim grudima. Svijetlost je čvrstoj materiji udahnula život, a život je vječno titranje fotona, koji spajaju dvije sile u jednu i tako nevidljivi trepereći, slično laticama cvijeća, šire vijesti o nastajanju one druge sile koja uvjetuje naš život na plavom planetu i naše trajanje u vrtnji nebeskog vretena univerzuma.
U toj sili se krije još ne dokazana peta dimenzija, to je sila za koju znamo da postoji, sila koju koristimo, a ne možemo je osjetiti, to je elektromagnetizam o kojem danas znanost piše poetične tekstove, energetsko polje u kojem vjekujemo.
A fotoni, ti tajnoviti treptaji ljepotice, braniteljice i čuvarice naših života, oni su i tkivo naših snova, oni čine našim očima vidljivu, ali i našim očima nevidljivu svijetlost. Tako oni svojim postojanjem u isto vrijeme organiziraju lakoću našeg postojanja i ljepotu i harmoniju cijelog univerzuma. Svijetlost na svom dalekom putu do naših očiju ostaje uvijek lijepa, ali ono što naše oči uistinu vide je samo isječak iz velikog spektra njenih valnih duljina, buketa čudesnih boja, iz skale usporedive s tonovima zvuka koji, kao tajanstvena simfonija univerzuma, za naše uši inače ostaju nečujni. Osluhnimo svijesno, jer mi nesvjesno čujemo treptaje boja i ulazimo dubinu svijetlosti, ulazimo u oazu svjetlosti, postajemo sudionici čudesnog orkestra koji sklada najsuptilniju melodiju univerzuma.
Znanost nam tvrdi da je naše svjetlo slično titranju svijeće koju vidimo u daljini. Kažu nam da se onima koji nas promatraju iz univerzuma čini da vide polje puno krijesnica i da znaju da smo to mi jer za razliku od krijesnica koje svijetle samo u ljetnim noćima, mi svijetlimo cijelu godinu.
Kada umre čovjek njegovo svijetlo odleprša u nebo, odleti ka onoj dalekoj zvijezdi s koje se pri rođenju svijetlost spustila u njegov unutarnji svemir. Smrt je možda trenutak kada uistinu postajemo dio vječne svijetlosti. Naši fotoni u tom sudbonosnom trenutku postaju dio nebeskog orkestra koji već miliardama svjetlosnih godina sklada simfoniju univerzuma. Nespoznavši uistinu to naše unutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse mi te, još uvijek ne nazvane boje naše unutarnje svjetlosti, nazivamo ljubav, sreća, mir, spokoj, a onaj tamni prostor u sebi nazivamo nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir.
Zakoračimo svijesno u svjetlosnu oazu postojanja, uronimo u vretnju nebeskog vretena, oslobodimo se tmine koja nas straši kao što nas straše i pješćane oluje u pustinji naših još nespoznatih osjećaja. Našim unutarnjim svemirom su prosute zvijezde, maleni iskreći fotoni koji nisu ni val ni čestica nego nešto treće. U svjetlosnoj oazi na krošnjama naših uspomena se te iskrice gnjezde, skladaju simfoniju boja i slično ptičicama pjevuše sonatu našeg unutarnjeg univerzuma. Dok snujemo u carstvu vjerovane tišine, dok mislimo da se tmina spustila nad tijelo, u oazi svijetla novi san se rađa. Trepere luči našeg usnuloga uma, a u zagrljaju svjetlosne blizine naša duša uranja u lakoću te prekrasne dubine. Svijetlost svojim titrajima uspavanku sklada, snom se razlijeva ponoćna balada puna nekih još nevidljivih boja, boja sličnih laticama nebeskih cvjetova, latica punih svjetlosnih nijansi i tonova bez određenog broja. Na horizontu duše, tamo gdje naše unutarnje nebo grli trepravo srce, tamo na rubovima svjetlosne oaze, tamo uvijek nove boje kao lepršave latice nebeskog cvijeća u naše snove ulaze. Boje blješte akordima želja, melodija nova osjećaje budi, trepravo svijetlo iskri simfonijom snova i mi zaštićeni u svjetlosnoj oazi svijesti živimo poeziju napisanu zvjezdanim slovima nešeg unutarnjeg neba.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen