Giordano Bruno je na kraju renesanse iz mita o Diani i Aktaionu razvio svoju filozofiju univerzuma i svjesne spoznaje, Antonio Damasio je počevši sa Deskartesovom filozofijom razvio znanost o osjećajima, dotičući se Spinose i njegove supstance sa dva atributa znanstveno objasnio prelaženje emocija u osjećaje. Suvremeni Švicarski fizičar Bruno Binggeli je, slijedeći Danteovo putovanje kroz pakao, čistilište i raj pokušao razjasniti važnost Primum mobile, prvog pokreta onog trenutak iz kojeg je sve na ovome svijetu kasnije nastalo. Futuristički filmovi izrastaju iz znanosti koja se u našem vremenu širi nevjerovatnom brzinom. U odabranim umovima frcaju ideje, koje oni pretvaraju u eksperimente i nude nam uvijek nova rješenja. Kvantizacija je još nedokazana hipoteza ali gledajući je u filmu mi vjerujemo da je protagonist prošao kroz zid, da je putovao kroz vrijeme, da je u isto vrijeme bio i tu i tamo.
Zar se to isto nije događalo u vremenu kada su bogovi hodali zemljom? Oni su uz bljesak munje ili tutnjanje oblaka dolazili i odlazili, osvećivali se ili bili dobri. Olimp je s vremenom zamjenjen rajem, a danas nam znanost pokušava dokazati da se raj nalazi upravo u našem trenutku u one tri sekunde treptaja oka.
Mi živimo u vremenu koje nije stvorilo nove bogove, ostala su nam samo sjećanja i vjerovanje u legende. Ja pokušavam aktualno i moguće u meni pretvarati u misaone slike onih bogova koji mi se sviđaju i u koje imam povjerenja. Kada stojim na sceni velike gala predstave koju nazivam život zatvorim oči i onda pokušavam u sebi probuditi Dianu, Dionisija, Atenu, Minervu, Merkura, Sofiju, Erosa, Afroditu. Dotičem Kairosov pramen kose i oni onda preobražavaju moja stanja u svijest o njima.
Ovisno o situaciji u kojoj se nalazite, pokušajte probuditi u sebi onog Boga koji je u mitu ili legendi izrastao iz sličnih situacija. Izmješajte Rimske i Grčke mitove, postanite čuvarica svoga zvanja, smirena Minerva, lukavi kao Merkur, mudri kao Atena, dozvolite Sofiji da u vama pali svijetlo spoznaje, Erosu i Afroditi da vam pričaju o ljubavi. U vremenu kada sam poćela razmišljati o umijeću svakodnevnog pokreta sam još pisala pjesme i pokušavala osjećaje sročiti u rimu. Jedan od tih pokušaja je jedna pjesmica. Čitajući je prisjećam se nesigurnosti kojom sam željela znanje, vjerovanje i ljubav sjediniti u stih. Danas znam da je poezija umijeće i da sklepana rima, ako nema ritam doživljaja, ako nema ritam osjećaja, dokazuje da nije izrasla iz osjećanja nego tek iz želje za pisanjem. Tada se pjesma pretvori u zanatski čin, u "a, b, a, b ili a, a, b, b" rimu i gubi snagu umijeća poetike, gubi smisao i ne daruje osjećanje osjećaja. Moja davna pjesma je takav pokušaj, pokušaj zanatski iznjedriti osjećanje osjećaja. Na dole objavljenom linku tu pjesmicu možete pročitati u njenom izvornom obliku, a ovdje vam je nudim kao varijaciju na temu, agonije i ekstaze moje još uvijek nemirne duše. Sjećam se riječi moga davnog učitelja, poete, profesora književnosti, znanstvenika poetike Jure Kaštelana. Pravi pjesnik piše, razrađuje, dorađuje, uči, mijenja svoj izričaj jer poezija je prvo talent, a onda postaje ljubav, osjećanje osjećaja i na koncu obaveza prema čitaocu. Pišući moramo naučiti i poniznost, moramo naučiti podnositi kritiku ali moramo biti samokritični da bi pjesma uistinu postala zrcalo naše duše. Pjesma koju sam davno pisala je trebala zrcaliti osjećaj postojanja Diane, boginje lova i mjeseca u meni, trebala je zrcaliti osjećanje osjećaja ljubavi i svjedočiti postojanje misaone slike u galeriji moje svijesti. Danas znam da sam to osjećala, ali sam sigurna da tu misaono- osjećajnu sliku pjesmom nisam znala probuditi u čitaocu.
Dok lutam snena sanjanim beskrajem vremena, dok srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi i milujući me suptilno nježnim zagrljajem sjena, moje treperavo srce se utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima mi blješti pozornica neba, scena satkana od misli, sjenki, uspomena, pa slijedeći astralni put Apolona Feba vjerujem u istinu da je u beskraju postojanja, u bezvremnu našeg sveremena, izrasla iz uzavrele sreće nebeskih i morskih pjena, iz zagrljaja svjetlosti i sjene, tek vječna stalna mijena. Pod svjetlošću srca blješti scena nutarnjega neba, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad iskri, sve davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene su u ovom sretnom trenutku spoznaje, u pjenu sreće pretvorene. Na čarobnom sagu treperave noći, na srebrenkastom tragu mjesečeva sjaja Pegaz moje snove u carstvo vremena i božanske moći odnosi i sakriva ljubav u Venerinoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svile, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve davnog, duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže lijepih uspomena nisku, reda ih kao zrnca od krunice svete u ljepotu probuđenoj duši oduvijek blisku. Simfonija unutarnjeg neba, nježni šapat uzdrhtale duše, treprave strune satkane od školjkinoga tkiva, davnu potresnu baladu svojom svirkom guše. Osluškujem melodiju iznjedrenu iz probuđenih želja, čujem šapat mjesečeva sjaja, tihi romor boginje u menii osjećam kako duša sa svojom sjenkom razgovara. Sjenka duše moje sad baladu piše, trepereći trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Boginja u meni, čuvarica mjesečeva hrama i snova nove snove iz tkiva sutonske zvijezde tka. Kočija od sanja me nosi pod koplja danje svjetlosti, vranci moje svijesti sad beskrajem jezde pjenušajući u meni pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu predivnu noć, to je dodir koji iz duše odnosi tamu, dodir koji budi ljepotu i srcu daruje moć. Kličem sretna ovoj čudesnoj ljepoti, osjećam kako trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem Bogovima na njihovoj dobroti, na ovoj čarobnoj ljubavnoj igri bez početka i kraja, zahvaljujem Boginji mjesečeva hrama, tom izvoru davno darovane mi sudbine. Osluškujem šum pješćanoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život satkan od Venerinog zlata.
Slijedila sam misli Giordana Bruna, Antonia Damasia, Bruna Binggelia, popela se na osobni Olimp i sjedinila u sebi snagu božanstava, drevne mudrosti i izrastajuću znanost o čovjeku u čovjeku. Pokušajte i Vi, vjerujte mi nije teško, na Vašem misaono- osjećajnom Olimpu, u Vašem unutarnjem Raju čekaju na Vas Vaša svjetlosna prabića, Vaša božanstva, vaši Anđeli, vaše dobre vile.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen