Oduvjek čitam poeziju, odrasla sam s poezijom, volim čitati poeziju, uživam u poetičnim tekstovima, lutam portalima koji najvaljuju poeziju i stih, ali uvijek se rastužim do suza kada pročitam stih pun gorčine i mržnje prema čovjeku u čovjeku, naročito kada naslov obečava odu tom čudesnom biću koje je satkano od anđeoskih niti vječnog univerzuma. Rastuži me činjenica da neki poete koji u sebi nose iskričavu svjetlost koja je izrasla iz kapljica vode na Kastalskom izvoru, oni koje je Erato dotaknula svojim dahom, u stihu optužuju čovjeka za nešto što nije ni u jednoj religiji, nije u antroplogiji, pa ni u jednoj mudrosti natuknuto, nije postalo razlogom ni izvorom razmišljanja, nije postalo hipteza, nije dokazano pa prema tome nema ni znastvenih teza i teorija o tome.
Što je ljudskost, kako je ona definirana, kako se ona osjeća, kako se ona živi? Ljudskost to osnovno svojstvo koje je izraslo iz zagrljaja materije i duše, ljudskost koja u čovjeku čini čovjeka, ljudskost ta tajnovita snaga koja dušu dušom čini i hrani je ljubavlju kojom duša osmišljava tijelo to energetsko polje u kojem čovjek provodi svoj ovozemaljski život.
Ljudskost je ljubav, tajnovita energija koja se spustila i kao dobročudni virus proširila zemljom dodirom prstiju koji se danas zrcali u mnogim umjetničkim djelima, ona je rođena iz svjetlosnog zagrljaja i tako postala osnovno svojstvo koje čini ljudsko biće. Ljudskost je emocionalna inteligencija, ona je svijest, ona je primarna, najznačajnija i najistaknutija čovjekova karakteristika Ljudskost je svijest, a poznato nam je da je povijest civilizacije zapravo priča o razvoju ljudske svijesti, sve do ovog konačnog evoluiranja u humanost kakvu mi danas poznajemo i obogačeni ljudskošću živimo. Proces razvoja ljudske svijesti zrcali u sebi zakone autopoiese, zakone solidarnosti koji su u suprotosti sa zakonima džungle, ljudskost je skup vrijednosti koje su izrasle iz osnovne energije ljudskog postojanja, iz ljubavi koja je iznjedrila čovjekove osjećaje sreće, tuge, mržnje, ljutnje, bjesa, ali i osjećje sućuti za patnju drugog bića, osjećaje samilost jačega prema slabijem, ljudskost u sebi nosi želju za znanjem, zrcali se u znatiželji, čežnji, žudnji, ogleda se u čovjekovoj spremnosti za pružanjem pomoći, ali i u njegovoj spremnosti da bude dobronamjerno kritičan, da se suprostavi, da postavlja pitanja i traži objašnjenja i odgovore, ljudskost je u njegovoj duhovnosti, njegovoj požrtvovnosti, njegovoj kreativnosti, u njegovoj povezanosti sa svijetom u kojem živi, u njegovom umijeću življenja ljudskog života koji je tako jednostavan i lijep. Zbog svih ovih vrijednost koje se sjedinjuju u čovjekovom biću, pa ako jedna od njih i nedostaje, ne možemo, ne smijemo čovjeku oduzeti epitet ljudskost, ako osjećamo ljudskost u sebi ne smijemo stavljati ljudskost na stup srama.
Tko smo mi da bez diplome u džepu donosimo dijagnoze o ljudskim psihičkim stanjima? Tko smo mi da bez diplome tužitelja u džepu stavljamo čovjeka na stup srama? Tko smo mi da sudimo? Tko nam daje za pravo da osuđujemo i proglašavamo čovjeka u čovjeku ne čovjekom?
Pjesniče, čovječe u čovjeku pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda! Ne zaboravi pjesniče, ne zaboravi čovječe da si sišao sa zvijezda i da ćeš se jednoga dana vratiti među zvijezde!
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen