Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u svjetlosnom zagrljaju predaka.

Još uvijek živim u oblacima, još uvijek lebdim u besprostornoj i bezvremenskoj dimenziji šaputave sjetlosti sretnog trenutka, još uvijek ne pristajem na vjerovanje u legendu o Kronosu i ne neželim prihvatiti istinitost priče da on na dalekom osamljenom otoku ždere naše misli i osjećaje. Iz ovog tajnovitog trenutka promatram let nebeske ptice koja prosipa zlaćani prah u rijeku bez povratka, posmatram zrcaljenje kapljica te nezaustavljive bujice i vidim kristalno jasnu sliku ovoga ovdje i ovoga sada, vidim prolaznost u neprolaznosti osjećaja koji kao kozmički cvijet blješti u zjenici vremena. Srž ljubavi, neuništiva klica života, vječno samostvarajuće i samoobnavljajuće sjeme bubri u kapljici na dlanu svemira i rastače se u svjetlosni romor svevremena. Nedozvoljavam nikome, pa ni sebi samoj, da zamuti sjaj Alpeha, točke u kojoj je skupljena vječnost sna koji traje u kristalima kapljica svete krvi. Prevara ljepote ovog sretnog trenutka spoznaje bi bila prevara izvora koji se krije u dubini neograničene dimenzije svjesnosti. Na obroncima sna i jave vidim obrise slika koje skupljah putujući zvjezdanim stazama mog neba i slagah u galeriji uspomena. Smiješe mi se portreti predaka koji su prije mene ostavili trag u univerzumu uma koji rođenjem dobih u naslijeđe. Prepoznajem u sebi siluete onih koji su prije mene koračali ovim istim padinama svjetlosne planine i milovanjem materije stvarali Kohinor koji je postao moja svijest. Osjećam mirise kojima su oni liječili svoje duše, osluškujem šaputanje svjetlosti kojim su oni budili ptice u perivoju sna. Vidim Anđele koji su u njima tkali svilenkasti veo vjerovanja u besmrtnost duše i skupljali život u kalež iz kojeg sada kaplje bezvremenost mojim venama. Još uvijek živim u bumbaku kojim su oni tkali koljevku ovoga ovdje i ovoga sada, još uvijek sam dijete veselja, sreće i ljubavi kojem su oni ucrtali puteve ka zvjezdama.

http://dinaja.blog.hr/