"Ljubav je nekada doista još slobodna hodala planetom i širila energiju iz koje smo nastali." prisjetih se davnog sna. Iz morske pjene i sedefa iznjedrena, u bisere pretvorena, ljubav ta božanska niska prosu slap ljepote, svjetlucave kapljice sreće, božansih ruku djelo, te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote. U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute mjesec, taj pustolov noći, s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute i možda nesluteći prelazi drevne Jakovljeve pute. U beskaju vječnom, u plavetnilu snova, u bisernom dvorcu eonima znana, milenijima okrunjena, zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći bisreni slap poklanja putnicima noći. Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena, početkom svojim dodiruje kraj, ouroboros, simbol sjedinjenja, čeka na osjećaje snene da sunčana joj otvori vrata za sve one duše i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje. Nebeska rijeka, čudesni slap snova, niska pjesnikove duše, bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri biserni slap, a u ljepoti božjega oka opijena uživa ponajmanja, samosvjesna, ljudska oživjela kap. Biserni je dvorac, univerzum svijesti perle se u nisku slažu redom na tom Jakovljevom putu će se putnici na ljestvama sresti i sve će se događati božanskim slijedom. Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote postade vječni znak ljudske dobrote.
"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." osluškujem daleki glas istine.
"Što je ljubav?" pitam drevnog filozofa.
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."
Podižem pogled k nebu i vičem.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav? Kada i kako se rodila ljubav? Jeli to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti? Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?
Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ako je budem slijedila, ona će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav. Ulazim u svoj misaoni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.
Još jednom si postavljam slična pitanja:
Što je uistinu ljubav?
Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?
"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja moje duše u meni samoj i zrcaljenje jedne druge duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Napustih početke filozofije i ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa.
Snovi, te čudesne cvijetne staze, lepršave misli iskre u uglu opijenog uma, trepere u duši, u srce ljepotom ulaze, u očima blješti ljepota životnoga druma. Rijeka vremena u ušima žubori pegaz ljepoticu noći u srebro oblači jedna davna vatra usred neba gori, a putevi ka sreći postaju sve krači. Fontana svijetla iskri bajku od veselja, Snovi žive, zvijezdama se smiju. Svaka iskra iskri ispunjenje želja, snoviđenjem u duši uzbuđenja griju. Iz labirinta snovima opijenog uma dobrote davne mi u život ulaze, trenutak postaje začarana šuma, gdje blještave ljepote budno srce maze.
Tu udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje oblikuje moju predstavu. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije. Zatvorih oči da osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Ljubav tada izrasta iz mog prostora- vremena i postaje moja peta protega, moje novo godišnje doba, moja svjetlosna dimenzija.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/ljubavna-pria-kuc-kuc-sveti-petre.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen