Tisuće i tisuće tisućljeća zgusnutih u jedan jedini trenutak spoznaje. Tisuće i tisuće ispisanih knjiga, miliarde i miliarde slova satkanih od zvjezdanog, kristalnog, misaonog, osjetilnog tkiva, različitih slova koja rađaju riječi, rečenice, štivo u kojem se ogledaju usponi i padovi civilizacija. Podzemni svjetovi, nebeski svjetovi, oceanski svjetovi, paralelni univerzumi, misaone galaksije se zrcale u nanogradu sanjajućih knjiga u kristalnom zamku ljudskoga uma. Uvijek je bilo i zauvijek će se ponavljati traženje istine početka, traženje onog još uvijek tajnom ovijenog izvora iz kojeg izranja rijeka vremena, svjetlost, kapljice božanske krvi.
Contraria sund complementa, Indijska, Indijanska, Indioska, Tibetanska, Kineska filozofija, njihove drevne mudrosti, njihova mistika se isprepliće sa mitovima i legendama našeg vilinsko- anđeoskog svijeta. Traženje istine, traženje Shambale, lutanje Hadom, Paklom, katakombama, njuškanje po zabranjenim knjigama, traženje Aristotelove teorije o komediji izgubljene u tmini srednjega vijeka, iskrenje njegove teorije poetike, potraga za svetim Gralom sve se to zracali u kristalnom zamku ljudske svjesnosti. Svjetlost, sveta krv, Božanska krv, energija koja izvire sa početka priče ljudskoga porijekla iskri još uvijek kristale spoznaje i poziva nas na postojanje u sretnom trenutku spoznaje. U nanogradu sanjajućih knjiga, u biblioteci vječne istine se zrcali kristal, dragulj, Kohinor, zagrljaj duše i materije. Alkemijski treptaj oka mi otvara porte svjetskoga znanja i ja u zrcalima svijesti vidim evoluciju svjetskih civilizacija i u jenom jedinom sretnom trenutku spoznajem iskrenje sreće za kojom svako ljudsko biće čezne.
Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i pričinja mi se kao da je u tom vručem ljetnom danu, udahnuvši gorštačku neukrotivost, zatvorio blagost u izvore svoje snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe, stražare na obali rijeke vremena, vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti. S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag, on još uvijek prosipa sjemenke neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do kristalnog labirinta njegove osobnosti, život utkan u šaputavu svjetlost svakog sretnog trenutka, život satkan od svilenkastih struna svevremena on osmijehom zatvara u krug vječnosti. Otvorena srca on prima ljubav i uzvraća nježnost. Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, velikog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života. Tko je apsurdan čovjek? To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja. Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice? Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i odlutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna. On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama. Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san. Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo sonatu nebeske harfe i u džungli ljudskih sudbina branimo svoju.
http://dinaja.blog.hr/2008/05/index.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen