"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen. Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery
"Ljubav je iznjedrena iz vrloga nebeskog vretena. Nekada je doista slobodna hodala našom plavom planetom i širila energiju iz koje smo izrastali." prisjetih se davnog sna
"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi Platon.
"Što je ljubav?" pitam nesigurna u ono što osjećam.
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni, a onda ih pretvarati u govor tijela u dodire usana u milovanje." govori mi Sokrat
LjUBAV danas na vagi nepoznatih želja, u treperavosti novih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja traži dobro poznatu zvijezdu izgubljenu u magli tuge, u orkanu iznenadne sudbine. Podižem pogled k nebu i vičem.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna."
LJUBAV gluha kao tetrijeb sa ožiljcima nedavnih umiranja luta snovima, postaje tamničar tek naslućenoj slobodi, jeca nad ranjenim suncem njene mladosti. Osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u kaosu osjećaja koji se u meni rađaju?
Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudske svjesti, do osjećanja osjećaja. Ako uronim u sebe samu i osjetim svjetlosni zagrljaj uzdrhtale duše, svjetlost će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav.
Napustih početke filozofije i ulazim u svoj misaono- osjetilno- osjećajni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.
Još jednom si postavljam slična pitanja:
Što je uistinu ljubav?
Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?
"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja moje duše u meni samoj i zrcaljenje njegove duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.
"Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova, postani svetkovina ruža iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna.
Jutros sam u snijegu pronašla ljubičice i zaleđene suze. Zaboravih zaustaviti snove. Mirisi noći na otvorenim laticama, ljubičasti tepih u predvorju dana i tisuće zrcala u mozaiku moje duše. Tu na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najnježnije usne moga postojanja. Tijelom je potekao šampanjac, a leptirići šarenih krila zaplesaše svoj ples. Jutros je nećujna kao nježnost, na ljubičastom tepihu, u predvorju dana, Fortuna skupljala snove proteklih godina. Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i jave.
Ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa. Tu udišem ljepotu i rađam san. Njegove usne dodiruju moje. Svjetlo koje se rađa u mom osjećajnom umu me dodiruje i oblikuje sliku LJUBAVI. Postajem osjećaj ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije. Zatvorih oči da u dodiru usana osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Osjetih kako LJUBAV izrasta iz mog prostor- vremena i postaje moja peta dimenzija, svjetlosni zagrljaj istinskog postojanja.
Osjećam li ja to njegove ili svoje usne?
Gdje izrastaju treptaji koje osjećam, na usnama ili u mojoj glavi?
Zašto poljubac još uvijek nakon toliko godina zajedništva budi u meni iste treptaje kao na početku sna?
Ja ljubim ljubav, osjećam je u nježnom dodiru, u sretnom pogledu, u misli koja me uvodi u onaj čudesni dio postojanja iz kojeg crpim svoju stvarnost i sanjam ljepotu života.
Da LJUBAV je uistinu život i san.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen