Lutam beskrajem i bezvremenom, osluškujem šaputanje svjetlosti u kojoj se zrcali jedno veliko srce, jedna pjesnička hrid o koju se razbijaju valovi oceana literature, iskre stihovi zvjezdane poezije, nižu biseri eseja. Na obroncima sna i jave izranja silueta čovjeka koji snagom svoga duha razbija maglu i tminu, mrvi predrasude, blaži nedaće i nepogode, otvara puteve ka miru života, životu punom ljubavi, strasti, vedrine i poezije. Iza njega ostaje svjetlosni trag stvaralačkog, raskošnog i rasipničkog talenta, snažan trag hrabrih uranjanja u svijet poezije, esejistike, znanosti i filozofije, obrisi njegova duha i njegove duhovnosti. Prepoznajem pjesnika boema i čujem boemu njegove poezije koju mnogu njegovi suvremenici nisu htijeli ili nisu mogli razumjeti, a on im je šaputao najveću istinu o ljubavi čovjeka prema čovjeku, molitvu kojom je pozivao čovjeka u čovjeku da osjeti ljubav u sebi samome. Osluškujem glas izvan vremena i čujem šapat najboljeg interpretatora drevnog poete, boema, glumca, recitatora Darka Čurda koji je osjećao i živio istinsku poeziju.
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam i biti star a biti mlad!
I biti slab i nemoćan i sam bez igdje ikoga i nemiran i očajan i gaziti po cestama i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu, bez sjaja zvijezde udesa što sijaše nad kolijevkom sa dugama i varkama...
O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao, o Bože, Bože, sjeti se i ljubavi i pobjede i lovora i darova i znaj da sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga i noge su mu krvave i srce mu je ranjeno i kosti su mu umorne i duša mu je žalosna i on je sam i napušten i nema sestre ni brata i nema oca ni majke i nema drage ni druga i nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama i sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom i komu da se potuži - ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu i željna je da zavapi, ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti ili ću glavnjom planuti, pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje, jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor i ljubav ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak, jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam, kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag. No mučno je, najmučnije, biti već star a tako mlad!
Pjesnik u čovjeku, čovjek u pjesniku, filozof trenutka, poeta tuge oslobođen od materijalnog, a obogaćen duhovnim, vjernik vjeran poeziji kojoj je darovao cijeloga sebe, a želio je darovati i više do onoga kraja kada ni ono ništa više ne ostaje. Ali ostalo je, ostalo mnogo, ostala je njegova ljubav utkana u zbirke poezije "Lelek srebra", "Kolajna", "Ojađeno zvono", "Žedan kamen na studencu" u zbirke eseja, "Skalpel kaosa", "Dva glavna Bogumila". Iz ljubavi s ljubavlju je cijenio i druge, one od kojih je učio i njima je darivao svoju dušu, izričaj u ogledima o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Goetheu, Chopinu, Jesenjinu. Pisao je i blistave ocjene o djelima Kranjčevića, Šantića i mnogim drugima. Prevodio je poeziju i poetična djela i njegovi prevodi zrače ljubavlju prema pročitanom, zrcale istinski doživljaj umjetničke duše, blješte peotičnošću. Prosutovo djelo u njegovim prevodima nije izgubilo snagu izvora, ostalo je poezija Proustove duše, slika njegova traganja za izgubljenim vremenom. Promatram virtualnu siluetu čovjeka iz čijih djela sam učila i pitam se kako je on to sve mogao, kako je sve stigao. Ljubav, ta čudesna pokretačka snaga, je vodila njegovu ruku i iza svakog poteza njegova pera su se okupljali, kao oko vječne vatre, različiti ljudi, ljudi bez duha i duše, bez uma i talenta, sitne duše, opake, tašte, zavidne te moćnici i zlobnici, prodane duše i poltroni, sljedbenici svakakve i svake moći, skloni nevjeri i laži, spletkarenju, destruktivnosti i vječnom negiranju njegovih misli i osjećaja. Ljubav koju je osjećao iako je rijetko o njoj direktno pisao, ljubav koja ga je usmjeravala ka krajnjem cilju, ostvarenju umijeća poetičnog izričaja, ljubav ga oslobađala od zloslutnih kritičara, snagom duše i škripom pera je uspijevao sve to negativno oko sebe utišati i koračati dalje. Uranjao je u svoje tišine pune nesanica, u svoj prostor- vrijeme, u svoje zebnje, strepnje i progonstva, u svoju veliku materijalnu neimaštinu i borbu za goli život, i istovremeno u svoje ogromno bogatstvo svoje stvaralaštvo, u svoju boemiju i alkemiju, u sve ono što ljubav stvara i duša sanja.
U tajanstvenoj gordosti diva, u beskraju kozmosa zagrljajem psovke i molitve on je poezijom duše slikao život, slikao je sebe u trenutku sebstva, jastva, slikao je tijelo u prostor- vremenu postojanja. Pisao je o grabežljivosti, proždrljivosti knjiga, jela, vina, gradova, jezika, podataka, a onda je sve to oplemenio stihom izraslim iz ljubavi prema poeziji. Bio je neuhvatljiv, ćudljiv, nestajao je u osobnim razonodama, gubio se u maglama, u nesuglasjima, u svjetlosnoj muzici beskraja, u zaokretima nebeskog vretena i vrednovao pobratimstvo bića u svemiru. Lebdio je lakoćom beztežinskog stanja osjećajući težinu zemlje koja nikada nije ustuknula pod ljudskim korakom. Osjećao je moć sadašnjeg trenutak, omnia posse, spozanao je da ta moć čovjeku ne služi za postizanje osobnih ciljeva, već je usmjerena službi čovječanstva. Pišući poeziju on je bio lice iz gnostičke priče G. Meyrinka, urar, lječnik vremena, medicus koji svojom poezijom još uvijek ozdravljuje ljudska srca.
Ljubav na malo drugačiji način, ljubav u odori osobenjaka, boema, skitnice, lutalice, ljubav skupljena u čudesno umjetničko djelo, u zbirku u sve uronjenog, u svemu izgubljenog i vječno slobodnog Tina.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen