Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo, najplemenitiji osjećaj koji darujemo, najplemenitiji osjećaj u kojem sretni živimo. Drhtav, treperav, lepršav, vječan, neopisiv tek osjetljiv osjećaj koji je Dantea vodio, kroz krugove Pakla, Čistilišta i Raja, do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija kojom je Salvatore Dali ilustrirao to drevno djelo, to je snaga o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", osjećaj koji je prof. Zlata Bartl utkala u svoje životno djelo, osjećaj iz kojeg je iznikla Vegeta, čarobna mješavina koja oplemenjuje jela, oplemenjuje naš život. Vegeta je ljubav koju je Zlata Bartl osjećala u beskraju svog nutrinjskog svemira, ljubav kojoj je posvetila cijeli svoj život. Destljećima je voljela ljubav i iz ljubavi stvarala ljubav. Imala sam sreću da sam odrasla u okrilju istinske ljubavi, sreću da sam već u djetinjstvu i mladosti naučila osjećati osjećaje, da sam već onda vođena tihom pedagogijom obitelji naučila vrednovati osjećanje osjećaja.
Sjećam se trenutka kada je Zlata Bartl sretna uskliknula Eureka. To je bio trenutak u kojem je rođena formula iz koje je iznjedrena Vegeta. Danas je dvije godine od kako je moja draga teta krenula na svoje posljednje putovanje. Otišla je tiho kao što je živjela, ali trag njene svjetlosne duše je neizbirisv trag u mom sjećanju, neuništiva slika ljubavi u mojim uspomenama. Ljubav je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost. Ljubeći ljubav ulazimo u svijet umijeća življenja i umijeće nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ona nas brani od ignorancije, naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom. Refleksija tog osjećaja, njegovo zrcaljenje u svjesti, u univerzumu misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi stvoriti kristalni most između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samoosjetilnost, samoosjećajnost i suosjećajnost. Osjećaj tako postaje tajnim, ali trajnim izvorom novih spoznaja i saznanja, osjećanje osjećaja je mjerna jedinica čovjekove kreativnosti. Osjećanje osjećaja je moralni zakon u čovjeku, osnova na kojoj su nastajali svi drugi zakoni. U davnom vremenu nastajanja specie čovjek, misaoni um se razvijao slijedeći osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. A ljubav, ta čudesna energija u kojoj se grle duša i materija, je energija koja iskri kristalni zamak sreće, energija koja tka svilenkasti veo istinskog postojanja, energija koja izvodi iz tmine Pakla, energija koja oslobađa od svih grijeha, energija koja pobjeđuje, uvijek pobijeđuje zlo. Izrasla u moralni zakon, ljubav je metafizika našega uma, nezaustavljiva, uvijek postojeća snaga koja tvori, održava i širi univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Spoznaja, nazvana metaverzum uma, je kristalni most na kojem osluškujemo, pamtimo, jednostavno prihvaćamo društvene imperative i pretvaramo ih u životna pravila. Život je ljubav i tko uistinu ljubi modificira Kant-ovu maksimu "Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama", on pod zvjezdanim nebom svoga kozmosa djeluje po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon.
Samoodgovornost i samokritičnost, samosjetilnost i samospoznaja trajanja u vrtlogu nebeskog vretena, je spoznaja da smo tek kristalna suza na licu vremen, tek zrnce pjeska u svjetskome satu, tek svjetlosno biće svjetlosne dimenzije u kojoj čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja. U prošlom stoljeću se jedva slutilo o postojanju kristalnog zamka ljubavi, o emocionalnoj strukturi naše svijesti kao uzroku našeg postojanja. Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za porte ljudske svijesti, vrata iza kojih se tisućljećima krio čisti emocionalni um. To je bilo vrijeme buđenja ljudskoga uma iz Trnoružicinog sna nepostojanja u svjetlosnoj dimenziji, vrijeme nove renesanse uma kojom se čovjek počeo oslobađati iz okova neznanja, prostor- vrijeme uma, dimenzija u kojoj je čovjek počeo svjesno graditi most između svijesti i podsvijesti, u sebi samome osjećati zagrljaj između duše i materije. Iznenada su oživjele legende u njemu, počeo je osjećati vilinski ples u svojoj svijesti, šaptanje Anđela u svojoj podsvijesti, prestao je tražiti izvor spoznaje izvan sebe, prestao je lutati bespućem i tamo u nedohvatnim daljinama naslućivati Raj. Uronivši u sebe sama, u svoj unutarnji svemir, čovjek je spoznao da se osnova djelovanja njegova uma sastoji u pronalaženju osobnih simbola, metafora kojima sam sebi razjašnjava apstraktnost misli i osjećaja. U kristalnom zamku ljubavi, u univerzumu uma se uistinu događa puno više od jednostavnog razmišljanja, u univerzumu uma se zrcali zakon zlatnoga reza koji u sebi sjedinjuje simetriju i asimetriju, istinsku ljepotu koja pronalazi svoj izričaj u umijeću umijeća umjetnosti, u umijeću življenja, u umijeću svjesne spoznaje sebe samoga u svjetlosnoj dimenziji postojanja.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/8721/79/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen