...Ti si dijete svemira, ništa manje od stabla i zvijezda. Ti imaš pravo da budeš ovdje. I bez obzira je li ti to jasno ili ne, u svemiru se sve nedvojbeno odvija upravo onako kako treba...
Desiderata Max Ehrmann,1927.god.
Danas sam nekako sjetno tužna, danas je rođendan dragom prijatelju koji nas je iznenada pred pola godine napustio. Prisjetih se ovog teksta koji sam tada napisala osjećajući bol, duševnu bol, tjelesnu bol, jednostavno neopisivu bol jer sam imala osjećaj da smo si premalo toga rekli, da smo si mogli još puno više reči, da smo mogli u našim vječnim misaonim dijalozima jedan od drugoga još puno toga naučiti. Osluškujem treptaje superstruna univerzuma i pričinja mi se da čujem njegov glas u vrtnji nebeskog vretena, da nam šapuće Akaija je nakit koji je proizašao iz jedne tužne ljubavne priče, nakit za koji se vjeruje da u sebi nosi iscjeljiteljsku moć, nakit koji je možda magija, a možda dragulj svemira koji u svima vama živi. Zatvaram oči i osjećam snagu tog šapata u sebi, osjećam koliko smo površni u svom postojanju u sretnom trenutku ovozemaljskog vremena. Rečenica pročitana na portalu Magicus, NEKI VERBALNO ONANIRAJU, mi ne ide iz glave, pitam se koliko vremena još mora proći da čovjek u čovjeku uistinu osjeti da sam u sebi nosi Akaiju, čudesni dragulj svemira i da će njegova duša jednoga dana lutati bezvremenom i slušati eho svojih misli u tonovima svjetlosne muzike beskraja.
Akaija je šapat zvjezdane duše Wim Roskamu, šapat njegove umrle žene, šapat koji se utkao u tkivo nakita koji on stvara, šapat zvjzdane duše u tkivu te čudesne spirale koja život znači. Wim je čuvši taj šapat krenuo u potragu za značenjem te riječi i pronašao ga je u jeziku kojim se služe stanovnici otoka Annatom u Malezijskom arhipelagu na Pacifiku.
Akaija znači Mi, a sa tim Mi oni izražavaju, mi zajedno, mi kao obitelj, selo, nacija, čovječanstvo, mi na svijetu, Mi koje na koncu znači Svemir, Mi, koji živimo i oni koji su otišli zauvijek, Mi prošlost, sadašnjost i budućnost, jednostavno to je sve sjedinjeno u jednoj jedinoj riječi Akaija, riječ koja u sebi nosi snagu zajedništva i ljepotu vjerovanja i jednostavno znači MI.
Znanost nam kaže da nosimo u sebi spiralnu dinamiku početka, legenda nam šapuće da u sebi nosimo sjeme božjeg zakona, iskru dinamike nomadske duše iz koje je izniklo naše pleme i ponavljajuća povijest u slici naše izvorne ljepote. Čudesna je ta naša životna priča, u svome biću mi pustolovi sneni, volimo ognjište, sanjamo o daljini, a spiralnom dinamikom zauvijek smo u vječno trepreće zlaćane spirale blizini. Odrastamo na granici između dva neba, istok nam se smiješi svitanjima snenim, mi hrlimo purpuru zapada i zbunjeni, zasljepljeni uvijek novim sjajem nekih novih, drevnih saznanja, ostajemo tek pustolovi pred vratima snova, Akaija, Mi, da, ljudi smo još uvijek u vješto isrepletenim mrežama drevnih i novoizrstajućih istina zapleteni i nosimo u sebi najvrijedniji svemirski cvijet. To je ona najsjajnija zvijezda kojom svijetlimo i sudjelujemo u istini sa početka priče o nastanku svijeta. Taj čudesni dragulj nas brani od zime, od hladnoće izazvane mržnjom onih koji vječno traže krivca za svoja nesretna stanja, vječno optužuju, okrivljuju, sude, traže sunce izvan sebe, Akaija nas brani od onih koji ne osjećaju djelovanje dragulja svemira u sebi samom.
Tužna sam, umro je čovjek, umro je prijatelj, iznenada, neočekivano je krenuo na zadnje putovanje, na putovanje u vječnost. Kada umre čovjek zemlja postaje dublja za jednu jamu, a univerzum bogatiji energijom koja kao vječno svijetlo nebo krasi. Kada umre čovjek, na trenutak se poremeti ravnoteža u svemiru, zvijezde zatitraju suzama, mjesec zasvijetli jače, sunce se malo skrije, a onda se otvore vrata raja, nebom zatreperi simfonija jednog odživljenog sna, trepere novodolazeće strune i sjedinjuju se sa sunčanim svjetlom, sa oblacima, sa vjetrom koji nam donosi glas istine, kada umre čovjek i nebo plače kišom da ublaži tugu zbog praznine koja ostaje na plavoj planeti, ali iz suza neba niće novi život u kojem se naslućuju tragovi onog prošlog. Oproštaj zauvjek ostavlja ožiljke, ali ti ožiljci su znamenje prošloj ljepoti.
Ima trenutaka u kojima naslutimo sve veličanstvene ljepote postojanja i besprijekornu nepogrešivost svega što se dešava u nama i svemiru, ali ipak češće mi sami postavljamo između sebe i beskonačnosti veo sumnje i slutnje, koprenu koja nas zatvara u našu stvarnost, u ono što nazivamo stvarnošću i tu u tom začaranom krugu prolazimo kroz iskustva radosti, boli, sreće, patnje, smijeha, suza. Kada iluzija postane prejaka, kada nas preplave osjećaji, kada se počenemo gušiti u tome stanju koje nazivamo stvarnost, tada se dogodi čudo, magija, čarobno djelovanje akaije, spiralne dinamike, djelovanje onog dragulja svemira koji bdije u nama samima. Tada konačna istina probije iz dubina naše duše u kojima je spavala i podsjeti nas da smo sami kovači svoje sreće i iscjeljtelji svoje duše.
Koliko god nam se to činilo čudno i nevjerojatno, ipak je tako, pa iako su osjećaji koji nas vežu za one nama drage uvijek sasvim stvarni, to je energija srca koja nas poput nevidljive kadene veže, sidri nas u oceanu zajedništva. Kada ti lanci počnu pucati, to nas boli, istinski boli i toj boli treba dopustiti da bude bol, treba ju osjetiti, doživjeti, odživjetiti, treba joj dati okus, miris, boju, zvuk, treba spoznati da postoji i pustiti da istječe iz nas i dozvoliti joj da odteče rijekom vremena u prošlost. Nezaboravimo, mi smo djeca svemira, djeca vječne ljubavi, naše tijelo i naša duša nisu tek riječi, tijelo i duša su jednina, jedno te isto.
Kada umre čovjek nebeska harfa postaje bogatija za jednu strunu, a vječna simfonija u vrtlogu svog nastajanja suptilnija, nježnija ljubavi jednom. Kada umre prijatelj osluhnimo srcem tu čudesnu melodiju neba, to nam duša odlazeća šapuće o sreći, svjetlost nam šalje, svijetlost nepostojećih boja, svijetlost koja srce ljubavlju hrani, ljubavlju koja kao mana iz purpurnih oblaka na nas kaplje. Udahnimo duboko, otvorimo porte tugujuće duše da taj svijetlost dragulj svemirski u nama obasja, da se sa našim unutarnjim suncem spoji u zagrljaj koji vječnu ljubav potvrđuje, da pojača plamen zajedništva, da dokaže da se srodne duše uvijek u ljepoti susreću. Odlazeća duša himnu ostajućim dušama sklada, himnu o životu koji nikada ne prestaje, himnu svemirskom vrtlogu u kojem se svi zajedno rastajemo i susrećemo. Osluhnimo tu čudesnu odu vječnome životu, to nam duša prijatelja poručuje miruj draga dušo u smrti se uistinu sniva život.
http://www.webstilus.net/content/view/9938/65/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen