taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 9. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u vrtlogu univerzuma našeg uma.




Zapitajmo se kako je moguće da igrajući tenis pogodimo lopticu koja juri nevjerovatnom brzinom prema nama, a mi pri tome imam samo nekoliko sekundi vremena da rukom reagiramo na njen dolazak. Kako je moguće da razgovarajući dok vozimo automobil, reagiramo na kočenje automobila ispred nas ili kako je moguće da hodajući gradom punom buke možemo s nekim razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi, kako možemo rezuckajući luk u kuhinji slušati vijesti na radiju, perući prozore uživati u muzici sa kasetofona?
Kada iskreno razmislimo o tome spoznat ćemo da je naše tijelo čudesni stroj kojem smo godinama posvećivali premalo svjesne pažnje. Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavajući sve više djelotvornost našeg mozga i snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To su tvrdnje po kojima zaključujem, da je naš um jedinka koja samu sebe organizira vječnim i neprekidajućim protokom energije naših misaono- osjetilno- osjećajnih mogućnosti i da je svaki čovjek kao svjesno biće unikatan i neusporediv i da je njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama.
Zar to nije izazov za svakoga od nas da razmišlja o sebi i razvija svoju mudrost, pa da onda pokuša svjesno otkriti, spoznati i usavršavati mudrost svoga tijela. To je mudrost koja izvire iz naše svijesne spoznaje, iz dubine našeg unutarnjeg svemira i nju bi trebali slijediti.


Sada se postavlja pitanje gdje se nalazi taj još ne otkriveni izvor naše svjesti i svijesnosti?




Možda se nalazi među zvjezdama ili je skriven u još ne razjašnjenim djelovanjima univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, djelovanjima koje proizlaze iz djelovanja našega mozga. Mozak to sam ja, ti mi, vi, svaki čovjek zatvoren u svijetu svojih istina, svaki čovjek doživljava svijet iz sebe samoga. Svijesnost o djelovanju našega mozga je za nas još uvijek nepoznanica, jer nam još uvijek izgleda kao da sve to u nama pokreće ruka čarobnjaka i zbog toga je naš unutarnji svemir svijet u kojem svatko od nas često nesvijesno živi.
Izvan našeg mozga ne postoji ništa više, mislim čitajući o novim dostignućima u ispitivanjima djelotvornosti mozga, a moji davno potisnuti osjećaji se ponovo bude u meni. Svijet u kojem živimo je tek iluzija uma, tvrde neki filozofi i pozivaju nas na pripitomljavanje umnoga u nama, pozivaju nas da postanemo Zombiji koji bez svjesnosti o sebi samome i svijeta oko sebe lutamo vjerujemo u neki bolji svijet u kojem ćemo ostvariti savršenstvo duše. Zar takva filozofija nije slična filozofiji srednjega vijeka? Mislim da imamo sreću što smo preživjeli tamni srednji vijek, doživjeli renesansu, buđenje ljudske svijesti ne dozvoljavamo da se ponovo izrodi inkvizicija koja bi ponovo palila lomače i ubijala one koji se usude samostalno misliti. 
Osjećam sukob mojih misli i osjećaja sa mislima onih koji pobijaju postojanje osjetila, koji pobijaju postojanje uma, koji tvrde da je sve oko nas MAYA, iliuzija nepostojeća stvarnost u materijalnom svijetu koji je čovjek djelvanjem svoga uma stvorio. Da nije bilo čovjekovog uma mi danas ne bi mogli komunicirati internetom, ne bi pritiskom na tastatur računala mogli lutati virtualnim svijetom i učiti uvijek nešto novo. Ni ti koji uporno tvrde da se treba odreći tog materijalnog svijeta ne bi svoja razmišljanja mogli stavljati u eter i istovremeno pozivati na obuzdavanje djelotvornosti uma.




Izvan nas postoji veliki široki svijet, brda i doline, oluje i prolomi oblaka, mjenjaju se godišnja doba i prolaze drugi ljudi. Mi titranjem ćelija našega mozga to spoznajemo, električnim titrajima naših neurona, poetično nazvanima malim leptirićima naše duše, mi stajimo objema nogama na zemlji i naš um, naši osjećaji su zauvijek usidreni u tkivu naših tijela. Naše postojanje, naše djelovanje, naša spoznaja, svijest i svijesnost mogu jedino biti objašnjeni razvojem znanja o postanku i nastanku živih, bioloških sustava.
Čvrste živuće materije nema, danas tvrde veliki umovi, pa se djelovanje našeg tijela i nastajanje naših pokreta može objasniti jedino u odnosu na okolinu u kojoj živimo i u vezi sa zadatcima i problemima koje svakodnevno moramo rješavati. Prilagođavajući se promjenama u okolini i usavršavajući svijet u kojem živimo mi ipak često zaboravljamo na usvršavanje našeg nestabilnog i promjenjivog tijela i pokreta, koji se vođeni savršenim djelovanjem našega mozga, već desetljćima održavaju na razini onog nasljeđenog u nama.
Svijest i svijesnost tijela, ljubav prema njemu je poziv majke mudrosti, Sofije, našoj svjesnoj spoznaji, poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u našoj glavi, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju. Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaon- osjetilno- osjećajne mogućnosti.



Tijelo koje smo, uz pomoć treniranja djelovanja našega mozga, naučili osjećati, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac pokreta, a pokret nastao iz mudrih misli pravilno oblikuje tijelo, a mi postajemo stvaraoci umijeća svakodnevnog života. U ljubavnom zagrljaju duše i tijela, u alkemijskom vjenčanju duše i materije, u sretnom trenutku postojanja mi sudjelujemo u vrtnji nebeskog vretena, mi sjedinjeni sa snagama univerzuma pišemo zvjezdanim slovima svoje svjesnosti knjigu našeg postojanja u svijetu koji svojim zrcaljenjem u kapljici vremena i stvaramo. 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19694

Keine Kommentare: