Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u virtualnoj izložbi slika Zlate Bele.

Kao i uvijek u današnjem svitanju uronih u portal Magicus. Virtualna izložba predivnih slika, meni nažalost do ovog sretnog trenutka nepoznate umjetnice Zlate Bele me oduševila, uvela u svijet treperenja struna nebeskog vretena, u svijet tajnovitih kozmičkih zakona, u univerzum istinskog postojanja i ja se utopih u njenoj kapljici univerzalne energije, u sretnom trenutku svjesnosti.

Kada pišem o misli koja može ubijati, mislim apstraktno na umove koji su svojim mislima podizali i još uvijek podižu ratove, šire mržnju, osuđuju bez pravih argumenata, presuđuju bez dokaza krivnje, svojim unutarnjim nezadovoljstvom prosipaju otrov nepostojanja stazama kojima koračaju, traže i doživljavaju zadovoljstvo u materijalnom, a pišu o tome kako materijalno uništava dušu. U koliziji svog osjetilno- osjećajnog neznanja i želje za priznanjem pišu o ljepoti ambijenta, o okusima koji u njima bude ljepotu trenutka, a prije toga su pisali o tijelu koje je tek prolazna odjeća za dušu, o tijelu kojega se treba odreći, o tijelu koje tek materijalni svijet koji treba zauvijek odbaciti. Kada pročitam takve tekstove uvijek se pitam kako netko tko negira tijelo može osjetiti ljepotu okusa kolača, kako taj netko može vidjeti ljepotu šume, omirisati cvijeće, doživjeti čudesnost boja, osluškivati žubore života. U misaonom sučeljavanju sa drugomišljenicima optužuju čovjeka da više nezna što je seksualnost jer je zaboravio osjećati vrhunac ljubavnog osjećaja, a ja se onda pitam kako netko, tko negira tijelo, uopće zna što je to seksualnost, kako zna što je to vrhunac ljubavnog čina. Ti isti ljudi iznanada, kao grom iz vedrog neba, omalovažavajući tuđu misao je nazivaju verbalno onaniranje pa se čitajući takva misaona sučeljavanja pitam kako netko može pisati o onaniranju kada odbija tjelesne užitke i tvrdi da oni ubijaju dušu koju oni jasno uzdižu na pijedestal nečeg nedohvatnog za svakoga. U takvom umu ima toliko nesklada, u takvom univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog vlada čisti kaos, dolazi do nagomilavanja energije u zatvorenom krugu, nastaje entropija koja uistinu ubija energiju istinskog postojanja u sretnom trenutku spoznaje.

Pisala sam o unutarnjem svemiru, pisala sam o univerzumu uma, pisala sam o kapljicama univerzalne energije u kojoj se zrcalimo, pisala sam o kozmičkim cvjetovima koji pupaju u našoj duši, pisala sam o rajskom vrtu koji svoje mirise širi u nama samima, pisala sam o simfoniji univerzuma i tajnovitom nebeskom orkestru koji pokreće strune nebeske harfe i sjedinjuje nas u ples nebeskog vretena, a onda sam pročitala da sam luđakinja koja ima bolestan um. Danas sve te misli pretvorene u izričaj, koji sam puna srca ostavljala u virtualnom svijetu, pronalazim u izričaju virtualne duše koja me je prozvala luđakinjom, bolesnicom, šizofrenim neurotičarom. Svaki puta kada vidim nick te virtualne duše u mojoj duši se odvrti film koji već mjesecima pokušavam odbaciti u rijeku zaborava, film koji želim pohraniti u dubinu podsvijesti, zalediti u Freudovoj santi leda. Sama sebi sam dokaz da neki poticaji iz okoline, poticaji iz svijeta u kojem živimo uzburkavaju leptiriće u našem mozgu otvaraju galeriju misaonih slika koje srcem i dušom želimo zaboraviti. Oprostiti se može, opraštaju tek oni koji su svijesni da su sami griješili i ja svjesna svojih grijeha opraštam svima, oprostih toj virtualnoj duši sve uvrede napisane slovima njene duše, opraštam, ali ponekad nesvjesno kažnjavam samu sebe jer ne mogu zaboraviti. Čudesan je svijet ljudskog nadahnuća, mi svi uranjamo u misli umova koji su stvorili velika djela i u njihovom izračaju pronalazimo svoju inspiraciju. Ali kada mi se nešto ne sviđa, kada nešto smatram ružnim, napisanim rukom luđaka tada to nešto u meni ne može probuditi nadahnuće, ne mogu se služiti njegovim osjećajima da bih izrazila svoje. Ne mogu pisati o čakrama jer ih ne doživljavam kao nebulozne čakre nego kao sfere moga unutarnjeg svemira, ne mogu pisati o Anđelima izvan sebe kada ih osjećam u sebi, ne mogu pisati o anđeoskoj družini kada ona za mene ne postoji izvan moga unutarnjeg rajskog vrta, ne mogu pisati o zločestoći drugih kada tu zločestoću ne osjećam u sebi, ne mogu pisati o svili kao tkanini koju volim kada svilene niti osjećam u vrtnji mog unutarnjeg vretena, ne mogu pisati o Atlantidi kao izgubljenom kontinentu u dubini velikog oceana kada Atlantidu osjećam u sebi, ne mogu pisati o delfinima koji tuguju u dubini mora kada slijedeći zakon zlatnoga reza čujem njihovu suptilnu muziku u svjetlosnoj muzici moga univerzuma. Zato se danas pitam kako može neka duša u isto vrijeme prezirati osobu, koju nota bene oš nikada nije vidjela, i posuđivati njene osjećaje i pretvarati u svoje rime.

Ljudska duša je još uvijek najneistraženiji dio antropologije, ljudska duša u vrtnji nebeskog vretena se zrcali u umijeću slikarskog umijeća i predivnim slikama dokazuje svoju snagu . Dio vječne filozofije, fenomenonologija uma, pokušava prodrijeti u jezgru ljudske svijesti i samopoimanja, ali ti pokušaji su već tisućljećima ostali bez pravih rezultata. Neurofiziolozi su ušli u mikrosvijet naših neurona i tamo se susreli za zakonima i procesima mikrofizike koji metodama klasične fizike nisu mjerljivi. Postoji beskrajno mnogo hipoteza o svijesti, svijesnosti, spoznaji, samopoimanju, ali još definitivne teze nema. Svaki čovjek je unikat u univerzumu i jedino taj čovjek zna kako se osjeća i što osjeća, to je qualija naših stanja koja se ne da mjerenjem objasniti, ona je deskriptivna ali ne mjerljiva. Raspon i kakvoća osjetilno- osjećajnog u nama je beskrajna, ali za mnoge nijanse onoga što osjećamo nemamo riječi, jednostavno u svim jezicima svijeta manjkaju riječi za onog što je najintimnije i samo naše, naša samoosjetilnost i naša samoosjećajnost. Svaki čovjek na svoj način, slijedeći svoju emocionalnu energiju doživljava sebe i svijet u kojem živi. Čovjek koji uistinu osjeća, koji ćuti tijelom taj postoji, taj doista gleda srcem, osluškuje dušom o osjeća ljepotu i lakoću života kožom, očima, ušima, ustima, usnama, nosom. Naše tijelo je galija puna neprocijenjivog blaga, tijelo misli i osjeća s nama ono je mudrac čiji mi jezik isto tako često ne razumijemo. Već godinama se trudim čovjeka uvesti u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegovu misaono, osjetilno- osjećajnu energiju usmjeriti u kinetičku da on, čovjek umijećem svojih misli i svojih pokreta počne komunicirati sa svojim tijelom i univerzumom.

Danas još jednom pokušavam sama sa sobom izravnati stare račune, pokušavam se obračunati sa mojom podsvijesti, pokušavam uroniti u dubinu oceana svijesti, prekoračiti porte iza kojih se krije podsvijest i u tom dijelu zapaliti vatruspoznaje i na njoj spaliti sjećanja, spaliti misaone slike koje me progone i iz pepela poletjeti slobodne duše unutarnjim svemirom i sretna uroniti u kapljicu kozmičke energije, osjetiti da sam se oslobodila ružne uspomene. Promatram ovu čudesnu sliku, zahvaljujem slikarici, jer Zlata Bela je u meni ponovo probudila osjećanje osjećaja o postojanju božje iskre, zahvaljujem i nepoznatoj virtualnoj duši koja me je prozvala bolesnicom uma jer njen komentar ispod slika Zlate Bele, njena rečenica posuđena iz mojih davnih snova je u meni izazavala osjećaj ponosa, čudesnu toplinu u srcu, spoznaju da nisam uzaludno pisala slovima mojih sanja. Divan je to osjećaj svijesti, čudesan je to osjećaj spozanje, osjećaj da si svojim tekstom ostavio trag u nekome, da netko pmati tvoje misli, da se koristi tvojim metaforama. da si u njemu izazvao inspiraciju. Da, osjetih nove titraje u mom unutarnjem svemiru, osjećanje novog osjećaja, buđenje novog nadahnuća, iskrenje inspiracije za ovaj tekst. Konstruktivan dijalog probuđenih, obrazovanih, sretnih duša je uistinu najveći izvor nadahnuća, iz njega izrastaju uvijek nove spoznaje, buja svijest, širi se unutarnji svemir. Sretna sam da živim u ovom trenutku vremena u kojem virtualni svijet arhivira naše izričaje, posprema ih u rizinicu ovog virtualnog svemira i zauvijek ih zrcali u treptaju oka promatrača, sudionika ovoga čudesnog svijeta.

Nadam se, uistinu se nadam, da sam uspijela ubiti demona u sebi, da sam uspijela pripitomiti zvjer koja mi je žderala sretne trenutke, da sam uspijela sjećanja zalediti u dubini mog osjećajnog oceana i pretvoriti ih u kristalni dvorac u kojem će se zrcaliti samo drevna Atlantida, da će unutarnji glasovi koji su mi do sada parali uši postati melodija delfina, melodija koja će me uvoditi u nove sne. Zbog te spoznaje ostavljam Pandorinu kutiju otvorenu, zauvijek otvorenu jer na njenom dnu su bogovi sakrili nadanja, nadanja iz kojih se iskri uvijek novi sretan trenutak.   

http://dinaja.blog.hr/