Osjećala sam se kao ovo maleno dijete, stajala sam pred zatvorenim portama jednog imaginarnog svijeta, stajala sam tužna u oluji taština, osjećala sam užarenost virtualne krune kojom sam bila žigosana. Srce je krvarilo, panoramom duše su bljeskale munje, grmljavina je dolazila kasnije, parala uši, uzburkavala um. Ostavih jedan dio sebe iza čeličnih vrata odsanjanog svijeta i krenuh ka svitanju nove zore. Na obroncima sna i jave vidjeh jutrenje novog sna i vratih se u "Sretan trenutak" iz kojeg sam jednoga dana krenula vjerujući u zagrljaj ljubavi, znanosti i mudrosti.
Tko se usudi suditi, tko se usudi donositi osude, tko se usudi osuditi, tko se usudi prognati nekoga iz jednog zagrljaja, tko ima snage donijeti presudu o nekome koga ne pozna, čiji pogled nije doživio, čiji stisak ruke nije osjetio?
Tko je taj heroj današnjeg vremena koji optužuje, tuži i sudi istovremeno? Tko je taj močnik koji si uzima za pravo da postaje uljez u tuđu intimu, da na daljinu rovari po tuđoj duši, da okrivljuje, da tvrdi da zna što tuđe srce osjeća, da donosi dijagnoze o tuđim duševnim stanjima, da propisuje psihoterapije bez da je ikada porazgovarao sa osobom koju osuđuje? Tko je taj čovjek koji se usudi iznositi javno mišljenje o drugom čovjeku a da nikada nije čuo njegov glas i nije osjetio mirise perivoja njegove duše, nikada nije doživio zrcaljenje zvijezda njegovog unutarnjeg neba u očima?
Osuda bez pokrića je grijeh u pravosuđu, osuda bez mogućnosti obrane je grijeh duše koja donosi osudu, osuda virtualne porote je najbolnija osuda koja se može izreći jednoj duši. Oprost je najbolja obrana protiv osude, jer oprost je ponekada najveća osuda onima koji nikada ne praštaju grešeke. Oprost je snaga, oprost je ljubav, oprost je znamen u ljubavi življenog života. Oprost je san djeteta koje suznim očima moli za oprost iako nezna zbog čega je kažnjeno, oprost je maštanje o lakoći postojanja i življenje u zagrljaju djetinje sreće i ljubavi, tom čudesnom stanju duše, snazi srca, energiji kojadjeluje na ljudski um i on tada uvijek i zauvijek oprašta.
Oprost je snaga kraljeva, oprost je dragulj koji se krije u duši careva jer oni praštaju iz srca koje je zadrhtalo dotaknuto molbom čovjeka nazvanog siromahom, čovjeka koji moli iz srca osuđenog za nešto što nije učinilo, iz duše razgolićene na stupu srama, razgolićene bez dokaza, bez znakova ljutnje, mržnje i strahova. Oprostiti mogu samo oni koji osjećaju da su sami griješili, jer griješiti je ljudski, a samo čovjek u čovjeku priznaje svoje grijehe i oprašta grijehe učinjene u neznanju uzdrhtale duše.
Opraštaju samo oni koji su osjetili vretnju nebeskog vretena, oni koji su u sebi osjetili zagrljaj suprotnosti, ples svjetlosti sjene, oni koji su koračali zvjezdanim stazama duše, samo oni koji su slušali šaputanje zlaćanoga praha i simfoniju univerzuma i osjetili postojanje kraljevstva nebeskog u dubini sebe samoga. Opraštati mogu samo oni koji su spoznavajući svoje grijehe osjetili u sebi rađanje nekog boljeg sebe, koji su osjetili da taština i osvetoljubivost često, umjesto pobjede, već zaleđeno srce još više zazebe. Oprostiti znaju oni koji su u treptaju suznoga oka osjetili uzrok svojih suza, osjetili snagu treperavih kristala svoga uma, spoznali zakone izrasle iz to čudesnog zagrljaja duše i materije. Oprosti mogu tek oni koji su misaonom ponornicom krenuli putevima svoje krvi i osjetili ljepotu zajedništva među krvnim zrncima, spoznali solidarnost među svojim čelijama, razumjeli snagu autopoieze u svojim membranama i razumjeli poruku tijela tijelu, čovjeka čovjeku, uma umu, srca srcu.
Ne zakoni džungle, ne zakoni vječne konkurencije, nego zakoni solidarnosti i međusobnog razumjevanja, kozmički zakoni bezvremena i beskraja su stvorili čovjeka, tu čudesnu speciju punu ljubavi, sreće i lakoće postojanja.
Opraštati znaju tek oni koji su spoznali i osjetili u dubini sebe tu, za sada jedinu dokazanu, istinu ljudskog postojanja, vječni svjetlosni zagrljaj suprotnosti, ljubav. Ljubav je salutogeneza, ljubav je izlječenje, ljubav je opraštanje jer ljubav ne poznaje lažnost postojanja u nekom lažnom svjetlosnom zagrljaju, ljubav uvijek oprašta jer ljubav iskri oprost svima onima koji lutaju stazama mržnje, zla, željom za osvetom. Jedino ljubav ne sudi na slijepo, ne osuđuje iz osvete, jer jedino prava ljubav, ta energija izrasla iz čovjeka i ostala u čovjeku može, želi i zna opraštati.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen