Slika koju promatram se zove Islandski san. Čudesno bogatsvo koje izvire iz čovjeka u čovjeku, rijeka snova u kojoj se zrcali snaga ljudske duše i njena moć, izvor svih vrijednosti svijeta. Jednom davno postavih pitanje Tko je čovjek siromah? Pitanje je ostalo bez odgovora, a ja završih u kukolju. Čovjek siromah. To je najružnija izjava koju čovjek čovjeku može reči, šapnuti, napisati. Tko smo mi da odlučujemo o duševnom stanju čovjeka u čovjeku, tko smo mi da sudimo, tko nam daje za pravo da osuđujemo bilo koje živo biće na svijetu. Kako mi znamo što osjeća stranac kojeg susrećemo u putu, što osjeća nasmiješeni tajkun u svojoj raskošnoj vili ili starica tužna oka koja pruža ruku i moli dvije kune. Uranjam u dubinu sebe i iz sebe mogu pisati, jer tek tko piše iz vlastite krvi osjeća da čovjek u čovjeku nikada nije siromah, on je možda gladan, možda žedan, možda nema krov nad glavom, možda spava pod mostovima ali on nikada nije siromah, nije ni onda siromah kada moli dvije kune za koricu kruha, nije siromah ni kada se bahato razmeće materijalnim dobrima, kada grabi sve više i više u svoju prasicu kasicu. Čovjek u čovjeku je najbogatije biće na svijetu jer u sebi nosi zrnce ljubavi iznjedreno iz dalekog izvora sa početka priče. Osuđivanje čovjeka u čovjeku je osuda sebe samoga jer vrhovni sudac je ONAJ koji živi u svakome od nas njemu treba prepustiti odluku o grijehu, krivnji, dobroti i na svom žrtveniku oplakivati, ispaštati svoje grijehe. Jer nema čovjeka bez grijeha, svatko nosi u sebi i neki počinjeni grijeh, neku malenu crnu točkicu koja ponekad zapeče kao vatra, zabridi kao kopriva, ugrize kao vuk, pecne kao zmija. I oni koji tvrde da su bezgriješni zavaravaju sami sebe, a to je opet osuda samog sebe pred vrhovnim tužiteljem koji u nama samima čeka i želi dodijeliti pomilovanje. Često se zgrozim kada čujem, pročitam podjelu na istok i zapad, podjelu na bijele, crne, žute, cvrene ljude. Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, kao da smo zaboravili da svi, baš svi ljudi na svijetu u svojim genima nose tajnu šifru stvoriteljevog genoma.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da se svjetlost rađa na istočnom nebu, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, između dana i noći, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova, prostirala ispred nas. Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo tuđe postojanje i borimo se za priznanje. Renesansa sna, ono davno proljeće nas je pozivalo na buđenje iz tame i straha vremena tihih lomača.
Sada se prisjećam i jednog davnog teksta koji napisah u neznanju, napisah ga u vremenu domovinskog rata, u vremenu kada je bol zbog ubijanja nedužnih bila jača od razuma. Borili smo se za priznanje naših vrednosti i zaboravljali da u sebi nosimo najvredniji dragulj univerzuma ljubav čovjeka prema čovjeku.
"Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik sinovi našeg naroda su, zaustavljeni u trenutku istine o porijeklu, probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu. Marin Držić, najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije Shakespeare- vog "Sna ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a Petar Zoranić, najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo. Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak. Ali vlastela i kler unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena, iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.
Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek. Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.
• Priznanje čega?
• Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?
• Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?
• Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?
• Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?
Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova. Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je život?"
Isti koji optužuju čovjeka u čovjeku pišu i o tome da riječi ne postaju djela. Pitam se još uvijek kako pjesma o čovjeku siromahu može postati djelo? Pitam se još uvijek znaju li oni koji još uvijek optužuju čovjeka u čovjeku Što je život? Znaju li oni što je ljubav? Pitam se kako optužba može postati poruka u koju se može vjerovati? U što vjerovati, u osjećanje osjećaja onoga koji optužuje i sudi čovjeku? Zar se vječnim optužbama može u čovjeku zapaliti ona pritajene vatra početka, probuditi vulkan dobrote, izazvati eksplozija svjetlosne toplote, erupcija ljepote? Zar su oni koji pišu o čovječjem grijehu zaboravili riječi svetoga Franje, čovjeka u čovjeku koji se odrekao svega da bi osjetio božansku iskru u sebi? Zar su zaboravili misao svetoga Augustina, ljubi čovjeka jer kada uistinu voliš onda sve što učiniš je dobro? Zar ne bi bilo humanije pisati o dobroti, toploti, ljepoti ljudske duše, citirati drevne mudrace i iz njihovih misli sam sebe oplemenivati i u sebi samome širiti lakuću postojanja u beskkraju i bezvremenu svevremena?
Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san". Budimo sami sebi hvatačica snova i sanjajmo ovaj život, uronimo u nutrinu, lutajmo svojim malim svemirom, pitajmo sebe što znači biti bogat, a što siromah, pogledajmo svoja lica u zrcalima duše i nasmiješimo se sami sebi. Osmijehom koji dolazi iz srca ćemo otvarati okna drugih duša, osmijehom ćemo zavoljeti dan u kojem se budimo, voljeti misli i sjećanja, voljeti cijeli svijet. Kada priznamo sami sebi da nismo savršeni tada više nemožemo u drugima tražiti krivnju. Svaki čovjek iz sebe samoga živi život, a hoće li on biti noćna mora ili anđeoski san ovisi o njemu samome.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sto-je-zivot.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen