Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju gnoze.

U ovom gnostičkom treptaju oka svjetlost šapuće o pomilovanju, šaputava svjetlost u zagrljaju suprotnosti nas poziva da osluškujemo treptaje krila Danteovog orla, da čujemo svjetlosnu muziku  i vidimo rascvjetani perivoj vremena. Metafora bezvremena i beskraja, zagrljaj znanja i mudrosti iskri naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Pobjedivši gravitaciju mi lutamo Pitagorinim sferama, utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja u snagu ljudskog uma. Slobodni i sreti gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom neživljenom jučer. Slobodni u trenutku buđenja uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja, uspjeli smo osjetiti zagrljaj duše i materije, uspjeli naučiti živjeti tijelom i dušom. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost trentuka, u bezvremeni svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas je uvela u ovaj čarobni svjet, u multidimenzionalnost uma, u svijet vječnog zagrljaja duše i materije, svijet o kojem smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo, u poetičnim tekstovima znanosti, čitali. Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna je postala energija ljudskog života. U njenim titrajima se krije kristalni svijet istinskog postojanja, svijet iznikao iz zagrljaja duše i materije, iz alkemijskog vjenčanja vječnih suprotnosti, iz zagrljaja iz kojeg izrastaju kristali, iz zagrljaja koji iskri Kohinor na portama svjesnosti. Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, uronjeni u vrtnju nebeskog vretena, očišćeni izvorom podno Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, oprani suzama svetoga Lovre, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Osluškujemo ljepotu trenutka, Pitagorinu muziku nebeskih sfera, šaputanje zvjezdane duše univerzuma i osjećamo da smo ušli u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet rađanja kristala, svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i molbe za oproštajem, svijet koji ne poznaje krivnju i osude, svijet bez potrage za izgubljenim vremenom. Zaustavljeni u kristalnom labirintu spoznaje mi osjećamo u sebi sve još neotrkivene istine, osjećamo da se u našoj duši zrcale tajnoviti kozmički zakoni i sjedinjuju nas sa bezvremenom i beskrajem vječnog svemira.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/