taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 10. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju četverodimenzionalnosti sretnog trenutka spoznaje.





Umijeće pokreta je Anđeoski prah našeg unutarnjeg Rajskog vrta, umijeće pokreta je svjetlosna muzika univerzuma našega uma, umijeće pokreta bi, svakom čovjeku, trebao postati najveći princip pri savladavnju svakodnevnih aktivnosti, a njegovo ostvarenje  je moguće tek onda ako ostanemo vjerni vlastitoj prirodi i svom misaono- osjetilno- osjećajnom svijetu. Univerzum ljudskog uma se širi brže od velikog univerzuma, ljudska misao je energija koja se širi brže od svjetlosti i možda uistinu prelazi u tamnu tvar i tamnu energiju koja širi svemir.
Moja najveća želja je usmjeriti i ohrabriti čitaoca u želji za stvaranjem samostalnih misli o sebi, o svom pokretu u svom prostor- vremenu. Služeći čovjeku, ja pokušavam već godinama, promatrajući njegove pokrete, spoznati i tijek njegovih misli i osjećanja izraženih pokretom.




Misao je Anđeo čuvar svakog pokreta, misao je Anđeo s lutnjom koji svira svjetlosnu muziku našeg sretnog trenutka, misao usmjerava naš pokret, ona ga uvodi u vrtnju nebeskog vretena, vodi ga zvjezdanim stazama našega malog univerzuma od starta ka cilju. Anđeo čuvar kojeg smo kao djeca uvijek tražili izvan sebe, a kasnije u nekim očima, u pogledu boje sna, u beskraju noćnoga neba, među nebeskim vrancima, u treptaju večernjice ili Danice, u plesu Mjeseca i Venere, ljubavnom plesu tetrijeba i ždrala, u ljubavi koju smo isto tako tražili izvan sebe, on Anđeo, to čudesno svjetlosno biće se krije u geneskom kodu nađeg rođenja, on je naše prabiće koje često godinama ne primeećujemo, ne osjećamo jer vječno tražimo sreću izvan sebe. Iako sam samo kineziterapeut ja govorim o umijeću pokreta pa ovu studiju neću pisati po didaktičkoj recepturi, postupkom svedenim na kombinaciju rada terapeuta i pedagoga. Cilj ove studije ne leži u otkrivanju problema, u njihovom objašnjavanju, ja vas neću pokušati mudrim rječima urazumiti, neću stvarati teze, jer to sve daje pisanom tekstu izrazito poučno-terapeutski karakter. Takav pristup, nije cilj mog razmišljanja.





Dok sam pisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" morala, po želji izdavača, izbjegavati unošenje poetskih misli, izbjegavati stih koji se u meni automatski javlja kada mislim na čovjeka i umijeće pokreta.
Pišući sada bez obaveze prema izdavaču, pišući u ovom čudesnom virtualnom svijetu, na ovoj adresi koja nosi moje ime, pišući ovaj tekst bez želje za zaradom, s nešto malo poezije u mislima, tražeći pjesnički izraz na nepjesničkom jeziku razuma, izbjegavat ću kritiku i u tekst sigurno neću unosti opaske i prijetnje. Da bih postigla ostvarenje krajnjeg cilja, pokušati ću objašnjavanjem svoje težnje ka umijeću pokreta njegovati vaše intelektualno zadovoljstvo, buditi u vama poeziju vaših misli i cijeli tekst pretvoriti u vodu koja pokreće mlin poetske didaktike. Po mom mišljenju ispružen prst pedagogije i zaključci kao dodatno referentno objašnjenje, uništavaju logiku nevinog čitaoca, ubijaju njegovu maštu i ruše njegov zanos. Pri pisanju o umijeću pokreta nesmije biti pasaža u imperativnom obliku, koji su nažalost česti u jednom dijelu didaktičke literature, a ja želim samo probuditi u vama ljubav prema vašem tijelu, ljubav koja se najlakše budi poezijom duše.
Imperativni oblik se ne rijetko krije kao poanta izvan teksta, u nekoj neukusnoj pouci, kao npr. "Tko se ne bavi sportom kraće živi". To bi bio neprirodni i neprilagođeni činioc čitaocu, ali i samoj namjeri i ideji ovoga teksta.
Pokušati ću pozvati Kairosa, boga sretnog trenutka i na njegovu vagu stavljati moje misli, pa se nadam da ću onda izlaganjem misli uspostaviti ravnotežu između mašte i angažmana, usaglašavanje moje ponuđene i vaše osobne misli i usmjeriti vas ostvarivanju harmonije između vaših misli, osjetila, osjećaja i tijela. Tek osobna sloboda interpretacija tuđih misli vodi prema pravom cilju metode i do potpunog razumjevanja ideje. Ako se u mojoj didaktici susretnete sa malo poetike, poetike koja kao da se protivi vašoj intelektualnoj namjeri, neka je premosti podnošljiva pristranost mojih ponuđenih istina. Nadam se da ću služeći se poezijom mojih misli pretvoriti cijelu studiju u lijepo štivo i tako u vama probuditi znatiželju, a onda želju da sami odredite smjer svoje estetike.
Pišući želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi tekst uistinu postao vezom između vašeg umijeća i prave spoznaje sebe samoga.Tekst koji vam nudim bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Ovo što pišem ne smijete shvatiti kao zadaću univerzumu vašega uma, a još manje vašem mozgu. To bi trebao biti samo poticaj da poželite nešto u i na sebi promjeniti.
U proteklih mjeseci i sada već godina, od izdavanja knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta", sam slijedila poetične tekstove znanstvenika, uranjala u peoziju njihovih misli i otkrivala uvijek nove dimenzija u unutarnjem svemiru. Čitajući znanstvenu poeziju osjetih nove treptaje na zvjzdanom nebu moje duše i pokušah razraditi i moj davni misaoni konzept o jednoj novoj metodi u kineziterapiji. Tom metodom pokušavam u čovjeku osmisliti svjetlosnu dimenziju postojanja, uvesti u multidimenzionalnost njegova univeruma, ohrabriti ga da osjeti četverodimenzionalnost svog postojanja, otvoriti mu vrata iza kojih se krije bezvremenost postojanja u sretnom trenutku spoznaje. Ideokinetičke slike koje su godinama nastajale u mojoj glavi sam pretvarala u djelo isprobavajući metode s pacijentima.
Radni naziv koncepta je "Manu propria kineziterapija". Manu propria, sigurna sam da to znate svi, znači svojeručno, pa sam  pokušala osjetiti snagu te drevne misli i svoje ruke preobraziti u sredstvo kojim ću umjesto roentgen aparata ili computer tomografa doista "vidjeti" i osjećati promjene na tkivima mojih pacijenata. Manu proria u odnosu na pacijente znači "svojeručno" u drugom smislu, to je moj poziv pacijentima da u vremenu terapije sudbinu svojih tijela i pokreta uzmu u svoje ruke. To je poziv i vama dragi moji čitatelji da pokušate energiju svojih pokreta pretvarati u samiizlječivu energiju koja će se kao eliksir početi širiti vašim tjelima i postajati melem vašoj dui i vašem tijelu.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Keine Kommentare: