Pokušavam sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u kapljici rose na latici divlje ruže pred prozorom, pokušavam zadržati beskonačnost na dlanu vremena i vječnost u trenutku te spoznaje.
Da bih u tome uspijela trebam misaono odlutati dalje u prošlost, pokušati umom, srcem, dušom vidjeti "veliki prasak", doživjeti eksploziju svjetlosti, erupciju svih boja i svih ritmova svijeta, usporediti ih sa rođenjem, trenutkom kada se ta energija sjedinila s mojom u svjetlosnu dimenziju postojanja. Osjećam treperenje tajne šifre moga genoma, vrtnju vretena koja se sjedinjuje sa spiralnom dinamikom univerzuma. Treperave strune svevremena prihvaćaju moje misli i moj trenutak postaje vremenski stroj koji me nosi beskonačnim morem filozofskih misli mojih praotaca. Pričinja mi se da sjedim u kočiji koju umjesto vranaca vuku isprepletene istine velikih umova i uvode me u beskrajno carstvo mudrosti i znanosti. Tu spoznajem da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujem trenutkom koji je promjenio smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajem lica viđena u knjigama, čujem pročitane rečenice, osjećam promjene u atmosferi kojom prolazim ali se uvijek nalazim u kristalnoj kugli moga trenutka i mom prostoru oblikovanom mojim mislima o ovom putovanju. "Veliki prasak" je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija me sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Moj unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u meni, za mene, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić nekom nevidljivom rukom dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara realnost mog novog trenutka. Spoznajem izrastanje budućnosti na obroncima prošlog i sadašnjeg treptaja oka.
"Kako ući u budućnost?" začuh svoj glas u carstvu velikih umova, glas koji je dolazio iz mog misaonog labirinta. "Nikako, jer se ona kotrlja tračnicama života uvijek ispred tebe. Ti ju svojim mislima stvaraš, ali ona je samo žudnja kojoj težiš, to je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju trenutak." odgovora mi anđeoski glas iza mojih misli. "Ti opovrgavaš vrijeme koje ja svojim postojanjem stvaram." usprotivih se. "Tvoje trajanje u vremenu je određeno tvojim rođenjem. Broj tvojih godina i datum tvoje smrti je zapisan u svjetlosti zvijezde pod kojom si rođena." začuh priču iz djetinjstva."Ti si prah te zvijezde, u tebi vjekuje tvoj anđeo čuvar, tvoj vjesnik sna, tvoj svjetlosni zagrljaj, tvoj sretan trenutak spoznaje."
"Svjetlost zvijezde pod kojom sam rođena ne sijaji više na našem nebu, ona je bila trenutak mog prvog udisaja, trenutak mog spajanja s njenim valovima, koji su prešli u čestice mog postojanja i mojih godina. Anđeo čuvar je svjetlost te zvijezde koja je ostala u meni, u beskraju mog univerzuma, Anđeo bdije nad mojim unutarnjim suncem i traje s njim." pomislih nekom do tog sretnog sada nepoznatom energijom, energijom koja se nemjeri ovozemaljskim vremenom, energijom koja izrasta sa nepoznatog izvora, izvora koji se krije na vrhu Jakovljevih ljestava, u krošnji drva spoznaje, među krugovima bezvremena, u još ne dokazanom kvadriranju kružnice, u još nedohvatnim širinama našeg unutarnjeg svemira. Mislim da danas znam da je to svemirska majka, majka nad majkama, Anđeo čuvar koji se cijeli život krije u nama, zrcali se u mislima i osjećajima, treperi zrakama našeg unutarnjeg sunca, sklada anđeosku simfoniju našeg unutarnjeg svemira.
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/beskonanost.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen